»Mladi izbjegavaju govoriti mjesnim govorom jer se vrlo često javlja osjećaj srama i bunjevački se govor promatra kao obilježje ruralne pripadnosti pa vjerujem da nitko od mlađih generacija kada ode u školu ne govori našom lijepom ikavicom. No ipak, tu su stariji govornici koji još uvijek nastoje očuvati baštinu našega kraja i prenijeti tu ljepotu govora na mlađe naraštaje«, istaknula je Natalija Stantić

Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata priredio je u petak, 20. veljače, uoči Međunarodnog dana materinskoga jezika, koji se obilježava 21. veljače, 78. znanstveni kolokvij na temu »O morfologiji govora Hrvata Bunjevaca u Donjem Tavankutu«. Kolokvij je u Galeriji Prve kolonije naive u tehnici slame u Tavankutu održala Natalija Stantić, diplomirana profesorica hrvatskog jezika i stručna suradnica ZKVH-a za kulturne projekte i programe, rodom upravo iz Tavankuta. Kolokvij je izrađen po uzoru na njezin istoimeni diplomski rad koji je obranila prošle godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Stariji govornici – čuvari bunjevačke ikavice

Motivacija za izradu ovog rada, kako je u uvodnome dijelu rekla Natalija Stantić, bila je nedostatak dijalektoloških istraživanja bunjevačkih govora općenito, ali i želja da na taj način doprinese očuvanju identiteta ovdašnjih Hrvata.

»Budući da je govor u Donjem Tavankutu, ali i općenito govor Bunjevaca na ovim prostorima, dijalektološki slabo istražen, odlučila sam provesti jedno terensko istraživanje tijekom 2024. i 2025. godine u kojem je sudjelovalo osam izvornih govornika bunjevačkog govora. Podijelila sam ih u tri skupine – mlađu (4 ispitanika), srednju (2) i stariju generaciju (2), s rasponom od 25 do 75 godina. Teme o kojima smo govorili bile su svakodnevni aspekti života, običaji, prisjećanja na prošla vremena, obiteljske priče, kulinarstvo, ali je ovo istraživanje obuhvaćalo i primjere koji su prikupljeni kroz dugogodišnje promatranje te usputna bilježenja važnih jezičnih osobina«, navela je Stantić.

U svom je predavanju na znanstvenom kolokviju govorila o novoštokavskom ikavskom dijalektu te fonološkim značajkama bunjevačkog govora, a glavni dio obuhvaćala je analiza morfoloških osobitosti govora Donjeg Tavankuta (fokus na sklonidbe, deklinaciju, konjugaciju i komparaciju kod pridjeva), kojom su obrađene kako promjenjive tako i nepromjenjive vrste riječi. Poseban naglasak stavljen je na generacijske razlike u govoru ovjerene među pripadnicima mlađe, srednje i starije generacije.

»Kao što je već svima poznato, hrvatski jezik dijeli se na tri narječja – štokavsko, kajkavsko i čakavsko, a nama je zanimljivo štokavsko narječje kojem i pripada bunjevački govor. Svako narječje nadalje se dijeli na određene dijalekte i valja spomenuti da postoje brojne klasifikacije štokavskoga narječja, a ja sam se služila onom koju je izradio vrsni hrvatski lingvist i jezikoslovac Josip Lisac koji svoju klasifikaciju temelji na trima kriterijima; to su stupanj razvoja akcentuacije, refleks jata i štakavizam odnosno šćakavizam, te stupanj razvoja akcentuacije. On kaže da su govori bunjevačkih Hrvata štakavski, no u svojem sam se radu služila i literaturom Ante Sekulića koji kaže da su bunjevački govori i štakavski i šćakavski, s čime se mogu složiti jer primjeri koje sam prikupila ovim istraživanjem pokazuju da se pojavljuju obje konsonantske skupine, iako je ona ‘št’ dominantnija. Valja napomenuti da govor Donjeg Tavankuta pripada novoštokavskom ikavskom dijalektu, što je i najrasprostranjeniji dijalekt kojim se govori u različitim dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Mađarske i Srbije, tj. Vojvodine«, navela je Stantić.

U zaključku je rekla kako govor Donjeg Tavankuta svakako pokazuje mnoga štokavska obilježja, a to je ponajprije ikavski refleks jata koji se i dalje dosljedno i često koristi, uz povremenu pojavu ekavizama. Tu je i bogat vokalski sustav te fonološke osobitosti poput gubljenja pojedinih glasova, potom su tu jasne razlike između č i ć te dž i đ, a akcentuacija dosljedno slijedi novoštokavsku normu, posebice kod govornika mlađe generacije.

Natalija Stantić je istaknula i razlike među dobnim skupinama:

»Došla sam do zaključka da su te razlike svakako rezultat utjecaja medija, života izvan sela te interakcije s govornicima drugih govornih područja. Mladi izbjegavaju govoriti mjesnim govorom jer se vrlo često javlja osjećaj srama i bunjevački se govor promatra kao obilježje ruralne pripadnosti pa vjerujem da nitko od mlađih generacija kada ode u školu ne govori našom lijepom ikavicom. No ipak, tu su stariji govornici koji još uvijek nastoje očuvati baštinu našega kraja i prenijeti tu ljepotu govora na mlađe naraštaje. Kod najmlađih govornika bunjevačka ikavica sve je manje prisutna«.

Kako sačuvati govor?

Vršitelj dužnosti ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Josip Bako ovom se prigodom složio s činjenicom kako je ugrožen ne samo bunjevački govor već i jezik svake manjinske zajednice okružene dominantnim većinskim jezikom.

»To je objektivna ugroženost, a uz to, čak i da sve savršeno radimo na očuvanju govora i da ga prenosimo s generacije na generaciju, tu situaciju otežavaju demografski trendovi. No, mi ne posustajemo. Vjerujem da svi koji su izabrali ostati živjeti u Tavankutu ili u nekom drugom selu, već su na neki način odlučili plivati protiv struje i uhvatiti se u koštac s takvim vrstama izazova. Kada je u pitanju bunjevački govor, mora se istaknuti da je on objektivno ugrožen i s treće strane koja nažalost dolazi iz političke sfere i suočeni smo s tim da se on proglašava jezikom. Svakako možemo biti ponosni što u svojim redovima imamo ovakve mlade stručnjake, a mi kao Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, kada je u pitanju spomenuti treći aspekt, možemo i trebamo na to odgovarati na znanstveno utemeljen način, argumentirano i potkrijepljeno činjenicama, što je večeras i demonstrirano«, rekao je Bako.

Prvi dugogodišnji ravnatelj ZKVH-a i inicijator održavanja znanstvenih kolokvija Tomislav Žigmanov, čestitajući Nataliji Stantić na naporu koji je uložila, hrabrom koraku i stručnosti kada su u pitanju istraživanja jezične baštine ovdašnjih Hrvata, istaknuo je kako je vrlo malo toga istraženo kada je u pitanju naše cjelokupno naslijeđe, a još manje toga zabilježeno.

»U tom kontekstu tvoji napori su i više nego hvalevrijedni tim prije jer je jezikoslovlje, lingvistika velika ‘crna rupa’ kada su u pitanja istraživanja, napose kada ih usporedimo s radovima iz povijesti. U kontekstu samih jezikoslovnih rasprava morfologija nije tako česta, izuzetno je malo ima u jezikoslovnim napisima. Ono što svima treba biti jasno, a to se vidi i iz rezultata Natalijinog istraživanja, jeste da bunjevački govor nestaje, a na nama je da vidimo na koji se način tome oduprijeti, možemo li unutar naših kulturnih institucija, organizacija, medija činiti nešto što bi populariziralo i afirmiralo bunjevački govor. Također, treba vidjeti i na koji način očuvati njegov transgeneracijski prijenos«, istaknuo je Žigmanov.

U ime domaćina znanstvenog kolokvija – HKPD-a Matija Gubec, na važnost ove teme i očuvanje bunjevačkog govora ukazala je i predsjednica Društva Mira Tumbas.

I. Petrekanić Sič