FOTO: www.ravnoplov.rs

Vojvodina je u saveznoj kolonizaciji imala specifični položaj jer je istodobno bila područje predviđeno za kolonizaciju iz ostalih područja države, a istodobno je i sama davala jedan broj kolonista

Tijekom kolonizacija na prostor Vojvodine doseljavali su se i Hrvati iz Crne Gore, iz dijela Bajskog trokuta koji je ostao u Mađarskoj, dok pokušaj preseljenja gradišćanskih Hrvata nije uspio. U Bačkoj i Srijemu bilo je i unutarnje kolonizacije, a dio slobodne zemlje iz agrarnog fonda bio je namijenjen za koloniziranje vojvođanskih boraca, zemljoradnika bezemljaša.

Doseljavanja iz Boke i Bajskog trokuta

Iz Crne Gore Hrvati su doseljeni u malom broju iz Boke kotorske (kotar Kotor i Herceg Novi iz kojih je naseljeno ukupno 330 obitelji kolonista crnogorske, srpske i hrvatske nacionalnosti). Iz tog područja koloniziran je dio naseljenika u Sekić (Lovćenac), Feketić i Mali Iđoš (Gaćeša 1984, 317, 322). Iz svih crnogorskih kotareva, uključujući bokokotorski, naseljena je Kula gdje je 1948. godine bilo 179 Hrvata i Vrbas 398 Hrvata. U Vrbas i Kulu, kao i druga razvijenija središta, također su se u vrijeme do popisa 1948. naseljavali ekonomski migranti iz Bosne i Hercegovine, izvan procesa savezne kolonizacije, tako da je pretpostavka autora kako većina deklariranih Hrvata iz tog razdoblja potječe upravo od ekonomskih migranata. Također, jedan dio deklariranih Hrvata u popisu 1948. godine moguće da je bio bošnjačkog muslimanskog podrijetla.

U prvom poslijeratnom popisu 1948. pitanje narodnosti bilo je postavljeno u smislu jednakosti i slobodnog izjašnjavanja koje je bilo zajamčeno Ustavom svim narodnostima i narodima koji su živjeli na području Jugoslavije. Osjećaj narodnosne pripadnosti je subjektivna kategorija koju su popisivači bilježili prema odgovorima stanovnika. U uputama za popunjavanje popisnice postojalo je dodatno objašnjenje: »Svako lice upisaće koje je narodnosti, na pr.: Srbin, Hrvat, Slovenac, Makedonac, Crnogorac, Madjar, Šiptar, Rumun itd. Muslimani će staviti: Srbin-musliman, Hrvat-musliman, musliman-neopredeljen« (Mrdjen 2002, 79).

Ministarstvo za kolonizaciju razmatralo je i mogućnost preseljenja gradišćanskih Hrvata u Vojvodinu, kao i Hrvata iz Mađarske i Italije. Traženo je mišljene 12. X. 1945. od Ministarstva za poljoprivredu i šumarstvo Narodne vlade Hrvatske koje je krajem studenoga iste godine ocijenilo da razmatranje navedenog preseljavanja ima poseban socijalni i politički značaj, zbog čega je prijedlog dalje upućen na razmatranje Predsjedništvu vlade DFJ. Od navedenih prijedloga kasnije se odustalo. Ostaje nepoznato koliko su na neuspjeh preseljenja pojedinih etničkih grupa Hrvata u Jugoslaviju utjecale međunarodne političke okolnosti poput zahlađenja odnosa sa SSSR-om, odnosno nepostojanje interesa kod Hrvata u Gradišću, dijelovima Mađarske i Italije na preseljenje (Gaćeša 1984, 331).

Iz Bajskog trokuta nakon rata je preselio dio Hrvata, najčešće u pogranična područja, ali u manjem broju negoli poslije povlačenja trianonske granice 1921. godine. Hrvati tog područja pokušavali su privoljeti kao i nakon Prvoga svjetskog rata državno rukovodstvo Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom da se zauzme za njih u pitanjima određivanja državnih granica. Vanjskopolitičke prilike nisu išle u prilog njihovim željama pa je to područje ostalo u granicama Mađarske. U sjevernobačka sela preseljavali su pojedinci ili obitelji iz obližnjih pograničnih sela.

Vlasti DFJ nastojale su aktualizirati povratak ekonomskih emigranata iz SAD-a, Kanade i Australije bilo kroz vanjsku kolonizaciju Vojvodine ili koloniziranjem iseljenika u pojedinim jugoslavenskim zemljama. Iseljenici u Australiji koji su velikim dijelom bili hrvatskog podrijetla uvjetovali su svoj povratak Ministarstvu za kolonizaciju zahtjevom za dodjeljivanjem posjeda od 200 do 1.000 katastarskih jutara, što im se nije moglo udovoljiti (Gaćeša 1984, 330).

Nacionalna struktura vojvođanskih kolonista (izvor: Gaćeša 2002, 81)

Nacionalna struktura mjesnih agrarnih interesenata u somborskom kotaru 1946. godine (izvor: Beljanski 1986, 4)

Autokolonizacija

Istodobno s naseljavanjem Vojvodine iz jugoslavenskih zemalja započela je autokolonizacija vojvođanskih kolonista u Vojvodinu, odnosno preciznije samo u Bačku i Srijem. Dio slobodne zemlje iz agrarnog fonda bio je namijenjen za koloniziranje vojvođanskih boraca, zemljoradnika bezemljaša. Kolonisti iz Vojvodine pravno su bili potpuno izjednačeni s kolonistima iz ostalih jugoslavenskih zemalja, a prema obilježjima bili su više unutrašnji kolonisti negoli vanjski. Vojvodina je u saveznoj kolonizaciji imala specifični položaj jer je istodobno bila područje predviđeno za kolonizaciju iz ostalih područja države, a istodobno je i sama davala jedan broj kolonista. Njezina kvota iznosila je 6.000 obitelji iako je za naseljavanje podneseno 29.000 molbi (iz Banata 10.000, Bačke 10.000 i Srijema 9.000). Većinu od odobrene kvote, za 4.500 obitelji, dobili su srijemski borci sukladno njihovom većem sudjelovanju u ratu. Za banatske borce određena je kvota od 900 obitelji i za bačke 600 obitelji. Najveće probleme u provođenju kolonizacije činilo je samoinicijativno naseljavanje i zauzimanje napuštenih kuća osoba koje nisu ostvarivale uvjete za kolonizaciju. Poslije rata najveći dio onih koji su ostvarivali prava na kolonizaciju naselio se u naseljima u kojima su obitavali i prije rata, a dio srijemskih boraca preselio se u Bačku. Vlasti su uglavnom ozakonjivale zatečeno stanje, a samo su u izuzetnim slučajevima vršile premještanje kolonista (Gaćeša 1984, 327-328). Većinu kolonista činili su Srbi koji su imali najveći udio u vojvođanskoj boračkoj populaciji dok je udio Hrvata bio približan njihovom prijeratnom udjelu u ukupnom stanovništvu pokrajine. Dio zemlje iz agrarnog fonda bio je namijenjen mjesnim agrarnim interesentima. Prilikom raspodjele slijedila se predratna nacionalna struktura stanovništva. Takav pristup u raspodjeli agrarnog fonda nakon naseljavanja kolonista naznačio je Sreten Vukosavljević, ministar agrarne reforme, u svojoj prepisci s Franjom Frolom, ministrom pravosuđa DFJ, gdje je istaknuo da »nema razloga sumnjati da će se u dodeljivanju zemlje drukčije postupati s Hrvatima iz Vojvodine nego sa Srbima iz Vojvodine« (Gaćeša 1984, 312-313).

Mario Bara

(Godišnjak za znanstvena istraživanja, br. 2)