Crkva Snježnje Gospe i sv. Nikole

Prema popisu iz 1890. godine, u Šajkaškoj su zabilježena 152 Hrvata, dok je 1900. popisano njih 38. Hrvati u suvremenosti postaju vidljiviji u Žablju tek ekonomskim doseljavanjem stanovništva počevši od 1950-ih godina, te različitim razmještajima ljudi koji su bili na položajima unutar institucija bivše države, a i ženidbenim i udadbenim vezama

Žabalj je danas varošica u najravnijem dijelu Šajkaškog područja, u jugoistočnoj Bačkoj, naseljen u najvećoj mjeri Srbima. Zahvaljujući nevjerojatno dinamičnoj povijesti, u njemu već gotovo tri stoljeća žive i Hrvati, različitog podrijetla i brojnosti, nikada mimikrirani, ali ni među glavnim akterima povijesne scene. Osvrnuti se na njihovo postojanje najmanje je što bi sadašnja moderna hrvatska zajednica u Vojvodini mogla učiniti, no to bi, s druge strane, mogao biti i početak novog otkrivanja (i) ovih pomalo zaboravljenih Hrvata.

Podrijetlo Hrvata u Žablju

Registriranja pojave hrvatskoga življa u Žablju mogu se oprezno pratiti od XVIII. stoljeća, no mali je broj povijesnih podataka koji o tome govore, a vjerojatno je mala bila i brojnosti same hrvatske populacije u jugoistočnoj Bačkoj. Biskup Ivan Antunović, citirajući u Razpravi izvadak iz vizita kalačkih nadbiskupa provedenih u prvoj polovici XVIII. stoljeća po župama Kalačko-bačke nadbiskupije, navodi za Žabalj stanovnike »Madjare, Niemce, Bunjevce i Srbe«. »Danas, kako popis kaže, nema više Bunjevcah«, piše Antunović 1882. (a ponavlja isto i povjesničar Ivan Ivanić), premda drugi crkveni kroničari tome proturječe. Tako se kao jezik propovijedi (u ono vrijeme ona je bila mnogo dulja nego danas i bivala je izrečena prije početka mise) u Žablju 1825. navode »ilirski« (hrvatski) na prvom mjestu, među 416 rimokatolika, te njemački na drugom. Godine 1827. navode se njemački, ilirski i mađarski, 1880. mađarski, njemački i hrvatski, 1940. hrvatski, mađarski i njemački, a 1942. mađarski, njemački i hrvatski. Nakon Drugog svjetskog rata shematizmi redovito navode hrvatski i mađarski, a tako je i danas. Kod tumačenja ovih podataka valja znati jezičnu osjetljivost klera Kalačko-bačke nadbiskupije, školovanog u bogosloviji u Kalači, koji je morao vrlo dobro naučiti mađarski i njemački u stoljećima dominacije ova dva jezika. Ipak, hrvatski je tu: redoslijed navođenja jezika propovijedanja, a to su bili i jezici kateheze na području župe, u omjeru je i prati redoslijed brojnosti pojedinih katoličkih naroda u toj župi. Time se dolazi do zanimljive pretpostavke o postojanju starih hrvatskih slojeva u Žablju praktički od početka XVIII. stoljeća, te sasvim sigurno do u XX. stoljeće, kada ih, čini se, u ovoj varošici zamjenjuju novije skupine prisutne i danas, različite po podrijetlu i motivima naseljavanja.

Vojne granice

Povijesne mijene nakon vojnih poraza Osmanskog carstva u Šajkaškom području bile su vrlo burne. Zbog promjena granica Habsburške monarhije nakon Velikog bečkog rata i pobjede nad Turcima, ali onda i poraza u Austro-turskom ratu 1737.-1739., vojne vlasti u Beču odlučile su da postrojbe riječne mornarice premjeste iz Jure, Komarnog i Estergoma bliže habsburško-turskoj granici. Za to je odabrano šire područje ušća Tise u Dunav. Vojnim obveznicima su od 1763. proglašeni uglavnom Srbi ovoga kraja (od 1701. već u sastavu Pomoriško-potiske vojne granice), koji su efikasno štitili granicu unutar novoformirane Šajkaške pukovnije, a najčuvenije njezine postrojbe bile su one koje su patrolirale u dugačkim plovilima šajkama. Tako je bilo sve do ukidanja i uklapanja cijele Vojne granice u građanski sustav vlasti mađarskih županija 1873. godine. Do tada su Hrvati bivali u malom broju naseljavani kao vojni obveznici u banatske i bačke dijelove Vojne krajine uglavnom iz Like, Dalmacije i jadranskog Primorja, kako navodi dr. Mario Bara. On, doduše, spominje, za lokalne prilike Žablju geografski vrlo blizak gradić Titel, sa značajnijim prisustvom Hrvata, te nije nemoguće da su, već prema vojnim zadacima, Hrvati bili naseljeni i u Žabalj. Ukoliko je to bilo ishodište njihova podrijetla, moguće je također da se raseljavanjem vojnog personala nakon ukidanja Vojne granice hrvatska populacija u Žablju donekle stabilizirala te očuvala i u idućim desetljećima. Dr. Kristian Jerić iznosi mogućnost doseljavanja Hrvata iz Srijema i Slavonije nakon dokinuća Vojne krajine.

Popisi i tragedije u Šajkaškoj

Profesor Jerić, koji proučava povijest Srba u Šajkaškoj, analizirao je popise koje su na ovom području organizirale vlasti Austro-Ugarske monarhije: »Prema popisu iz 1890. godine, u Šajkaškoj su zabilježena 152 Hrvata, dok je 1900. popisano njih 38. Prigodom popisa 1880., u namjeri da se relativizira povezanost između materinskog jezika i nacionalnosti, odojčad je zasebno upisivana kao osobe koje ne govore, bez obzira na jezik svojih roditelja, no u kasnijem razdoblju se odustalo od te prakse. Na cenzusu stanovništva iz 1910., zabilježeno je 236 Hrvata. Jerić navodi kako su ugarski statističari popise vršili spram materinskog jezika, a ne nacionalnosti, jer je mađarska nacija smatrana jedinim političkim kolektivitetom, te su napomenuli da su u rubrici ‘ostali jezici’ u popisima 1900. i 1910. u Titelu većinu činile osobe ‘šokačkog’ materinjeg jezika, a u Žablju ‘ciganskog’.

Procesi koji su se odigravali u Šajkaškoj tijekom i nakon Drugog svjetskog rata zasigurno su obilježili ovo područje do dana današnjeg. Dva glavna su Racija, masovno ubijanje civila uglavnom Srba i Židova (u manjem broju Roma i drugih naroda) na području cijele Šajkaške, te u Novom Sadu, u siječnju, ‘hladnim danima’ 1942. od strane mađarske okupatorske vojske, kao formalna odmazda nakon manjih partizanskih pobuna. Sjećanje, i obiteljsko i kolektivno, u svim selima ovoga područja, ponajviše u Čurugu, Žablju (857 žrtava) i Novom Sadu, na ove strašne događaje vrlo je živo i nakon gotovo 85 godina. Nakon rata, 1944. i 1945., uslijedile su partizanske odmazde nad mađarskim življem Šajkaške, najkrvavije u Čurugu, Žablju i Mošorinu, koje pojedini mađarski povjesničari zovu ‘još hladnijim danima’. Još se, čini se, istražuju povijesne pojedinosti o njima. Traume koje su tada nastale vođe modernih država Mađarske i Srbije pokušale su povijesno zaliječiti 2013. godine. U Raciji je stradao i manji broj Hrvata. U Novom Sadu su oni bili peti po brojnosti narod koji je u ovom događaju imao civilnih žrtava, nakon Srba, Židova, Rusina i Rusa« (Enciklopedija Novog Sada).

Hrvati u suvremenosti postaju vidljiviji u Žablju tek ekonomskim doseljavanjem stanovništva počevši od 1950-ih godina, te različitim razmještajima ljudi koji su bili na položajima unutar institucija bivše države, a i ženidbenim i udadbenim vezama. Po poslijeratnim popisima, 1961. godine u ovom mjestu živjelo je 129 izjašnjenih Hrvata (1,7%), 1971. njih 83 se tako izjasnilo (0,88%), kao i 163 na popisu 1981. (1,9%), 97 osoba 1991. (1,1%), 88 godine 2002. (0,98%), te samo 32 na posljednjem popisu (0,37% Žabljana). Donedavni (od 1992. do 2025.) župnik u Žablju Franjo Lulić kazao je da je najveći broj Hrvata koji su u Žablju živjeli u posljednjih nekoliko desetljeća XX. stoljeća podrijetlom iz Bosne, iz okolice Šipova. Oni su uglavnom živjeli koncentrirani u jednoj ulici – današnjoj Vidovdanskoj. Ta pojava može se tumačiti kao jedini znak bliže povezanosti Hrvata ovoga mjesta, što je zanimljivo jer nije riječ o sustavnoj poslijeratnoj kolonizaciji. Početkom XX. stoljeća Lulić ocjenjuje broj katoličkih župljana u Žablju na oko 100, od kojih su većina bili Hrvati, osim dvije obitelji Mađara, te je i misa bila na hrvatskom jeziku.

Marko Tucakov