Kapela Žalosne Gospe u Pačiru
Hrvati u Pačiru danas su malobrojni. Po posljednjem popisu ih se tako izjasnilo 25, što je nešto više od 1% stanovništva ovoga sela (29 osoba se izjasnilo kao Bunjevci)
Kapelu Žalosne Gospe na katoličkom groblju u Pačiru dala je sagraditi 1862. godine obitelj Halász, jedna od najbogatijih u Pačiru, za svoje potrebe i za potrebe katoličkog puka ovoga mjesta, kako je to zabilježeno na posvetnoj ploči postavljenoj iznad ulaznih vrata: »Na slavu Boga i za duhovne potrebe katoličkog naroda«. Ispred kapele nalazi se kameni križ s raspelom, kojeg je 1869. godine na istu nakanu podigla Katalin Halász.
Kapela, na kojoj su vidljive potrebne obnove, uz već zamijenjena vrata, krov i oluke, jednobrodna je građevina pravokutne osnove s polukružnom apsidom orijentiranom ka sjeveroistoku. Građena je u stilu provincijskoga baroka. Na jugozapadnom dijelu u središtu je zvonik na slobodnostojećim stupovima. Prostor oko kapele ograđen je ogradom od kovanog željeza. Pogled u njezinu unutrašnjost otkriva činjenicu da se kapela ne koristi, a mobilijar je krajnje skroman. Kapela u Pačiru je spomenik kulture, a nadležna konzervatorska institucija koja skrbi o njemu je Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture u Subotici.
Katoličko groblje u Pačiru
Bunjevački puk u Pačiru
Pačir je (donedavna bio veliko) selo smješteno na obalama Velikoga Dola, pritoke Krivaje, na dinskom krajoliku sjevernih obronaka Telečke lesne zaravni. Ima značajnu povijest unutar nekadašnjega Ugarskoga carstva, ali i modernu. Većinu stanovništva čine Mađari, za kojima slijede Srbi, oni koji se izjašnjavaju kao Bunjevci te oni koji pripadaju cjelini hrvatskoga naroda. Unutar mađarskoga korpusa stanovnici su povijesno u najvećem broju reformati, za kojima slijede katolici te pripadnici nekoliko manjih i mlađih kršćanskih zajednica, među kojima su baptisti najbrojniji. Katoličkoj crkvi pripada većina Hrvata bunjevačkoga roda ovoga sela, te su na katoličkom groblju također u znatnoj mjeri zastupljeni: četvrtina grobnica pripada obiteljima ovoga korpusa. Gotovo svi ti pojedinci i obitelji, a također i oni koji se mogu iz drugih javnih podataka razaznati kao stanovnici Pačira, imaju tipična bunjevačka prezimena. Na nadgrobnicima se bilježe ova: Babić, Balunović, Bedić (tri grobnice), Buljovčić, Jelačić, Kopunović (dvije grobnice), Kovačić, Križanović, Kulešević (dvije grobnice), Lukačević, Matković (dvije grobnice), Merković, Mihaljević, Mijatović, Milodanović, Nović, Patarčić, Požarković, Pustović, Rapić (tri grobnice), Rašić, Rudinski, Sente (dvije grobnice), Slaviković, Stantić (tri grobnice), Suknović (četiri grobnice), Šarčević (četiri grobnice), Šimić i Takač. U nekoliko grobnica su sahranjene osobe rođene u XIX. stoljeću.
Hrvati u Pačiru danas su malobrojni. Po posljednjem popisu ih se tako izjasnilo 25, što je nešto više od 1% stanovništva ovoga sela (29 osoba se izjasnilo kao Bunjevci). U nekoliko drugih sela općine Bačka Topola veći je udio Hrvata u ukupnom stanovništvu, no u Pačiru je brojnost najveća. U poslijeratnim popisima najviše Hrvata, 356 (7,4% Pačiraca) bilo je 1961. Dalja prošlost također potvrđuje prisustvo Hrvata u ovom kraju. Po istraživanjima koje sakuplja i analizira prof. dr. Mario Bara, prvi Hrvati zabilježeni su 1522. »To su bili Hrvati iz jezgre nekadašnje Hrvatske (čakavci). Zabilježeni su s etnonimom umjesto prezimena – Horwath. Pred kraj osmanske vlasti bilo je katolika koji su platili crkvenu desetinu. Vjerojatno su to Bunjevci. Nakon Turaka, Bunjevci oko sela imali su posjede, a neki i veleposjede, pa ih je uvijek bilo u nekom manjem broju. Neke obitelji su imale pridjevak ‘pačirski’, primjerice đakovački biskup Pavao Matija Sučić (Subotica, 1767. – Đakovo, 1834.). Oni čiji su salaši gravitirali prema Pačiru su se tako i naseljavali tamo«, navodi on.
Van interesa zajednice?
Župa Uzvišenja svetog Križa u Pačiru ustanovljena je 1824. godine, a te iste godine sagrađena je i crkva, na lesnom uzvišenju na lijevoj obali Velikog Dola. Hrvatski se kao jezik propovijedanja, uz mađarski, navodi u shematizmima tijekom XX. stoljeća, osim u onom iz 1942. Na mrežnoj stranici Subotičke biskupije, pak, navodi se da se mise služe na mađarskom jeziku. Župom se administrira iz Bajše.
Unatoč tradicionalno značajnom prisustvu Hrvata u Pačiru, koji se potpuno utemeljeno smatra jednim od tradicionalnih bunjevačkih uporišta, čini se da su oni ostali van domašaja interesa kulturne te izrazitije vjerske emancipacije koji obuhvaća većinu naselja u kojima njihovi sunarodnjaci žive u sjevernoj Bačkoj. Razloge tome svakako treba tražiti u maloj brojnosti Hrvata u Pačiru, koje su, kao posljedica, jače pogodila nacionalna raslojavanja i svojevrsna marginalizacija u ovdašnjim katoličkim okvirima koji imaju hrvatski predznak. Groblje će, pak, još dugo svjedočiti o tome kako ovaj dio hrvatskoga puka u desetkovanoj, no društveno vrlo aktivnoj sredini, ne smije ostati zaboravljen. Znakovit je, u tom smislu, i nadgrobnik na neuglednom grobu na samom ulazu u pačirsko katoličko groblje, s natpisom punim kršćanske nade i važnim pozivom, na mađarskom i hrvatskom jeziku: »S poštovanjem sjećajmo se pokojnika koji počivaju na našem groblju i širom svijeta bez nadgrobnog spomenika. Nek počivaju u miru«.
Marko Tucakov
Crkva Uzvišenja svetog Križa u Pačiru
