Čelarevo je drugo po veličini naselje u Općini Bačka Palanka, nakon samog općinskog središta, s 4.128 stanovnika i snažnom industrijom, koja se razvijala i traje u obliku koji čini identitet ovog mjesta više od 130 godina
Premda prvi podaci o katoličkoj župi u Čibu (Tscheb) potječu iz 1493., povijesna tama prekriva stoljeća nakon toga, sve do kolonizacije Nijemaca. Oni se u ovom selu naseljavaju kao radna snaga na imanju vlastelina Leopolda Márffya. Već 1802. godine utemeljena je katolička župa, do tada filijala župe sv. Martina u Gajdobri. Za današnje razumijevanje neobična je bila odluka vlastelina da ispočetka ne dopusti gradnju crkve na svojem posjedu, pa je to narod činio sam, postupno i skromno, na mjestu današnjega središnjeg parka, dok grof nije djelomično promijenio stav. Sadašnji oblik, s tornjem visine 38 metara, crkva dobija 1822. godine, kada je i blagoslovljena i posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. Patroni ove crkve bili su grof Márrfy i njegovi nasljednici: Josef Polimberger, Nicolaus Bezerédy s nasljednicima, te za tadašnje i sadašnje prilike posebno značajan Lazar Dunđerski, industrijalac i zemljoposjednik, vlasnik dvorca i imanja u Čelarevu i njegovi nasljednici. Posljednji od njih bio je Gedeon, u vrijeme kada je, nacionalizacijom njihove imovine, financijski ova obitelj uništena. Stabilno napredovanje života ove župe prekinuto je 1944. godine, kada je njemačko stanovništvo u najvećoj mjeri izgnano, da bi se nakon rata župom počelo upravljati iz Bačke Palanke, što je ostala i današnja praksa.
Demografski lomovi
Od dosadašnjih dvadeset župnika i administratora, jedan je »domaći« klerik, Ivan Kisegi – prvi Hrvat u Subotičkoj biskupiji koji je zaređen za trajnog đakona (2001. godine). Rođen je u Starim Jankovcima kod Vinkovaca 1955. godine, a Elektrotehnički fakultet završio je u Novom Sadu. Zaposlio se u čelarevskom A. D. Podunavlje na održavanju elektrosustava, te ondje živio s obitelji. Kasnije je završio i Teološko-katehetski institut Subotičke biskupije. Od 2005. godine živi u Istri, u Novigradu, gdje je donedavno bio vjeroučitelj, a i dalje pastoralno djeluje u župama Novigrad i Dajla. Nakon ređenja bio je pastoralni suradnik župe Bačka Palanka u vremenu kada ona nije imala župnika.
»Moja dužnost bila je da osiguram svećenike, da vjernici imaju misu svake nedjelje. Vjeronauk se tada tek uvodio i predavao sam ga u Bačkoj Palanki. U Čelarevu sam držao službu riječi svake nedjelje, na kojoj je bilo do 15 vjernika«, kaže on.
U shematizmima Kalačko-bačke nadbiskupije nema traga o tome da su katolički vjernici u Čelarevu imali propovijed i vjersku pouku na drugim jezicima osim na njemačkom, premda je izvjesno da je u selu živio veći broj Mađara. Za vrijeme velikih demografskih (i katoličkih) lomova, Lazar Ivan Krmpotić navodi da je »u proljeće 1946. župa ostala sa oko 400 vjernika mađarske i hrvatske nacionalnosti koji su i ranije bili na velikom imanju kao najamni radnici, te nešto vjernika njemačke nacionalnosti«. Hrvatski jezik postupno je uveden u uporabu u desetljećima nakon II. svjetskog rata kada su perjanice čelarevske industrije, pivovara i tekstilni kombinat, privlačile u ovo selo, između ostalih, i veći broj obitelji Hrvata. U prvom poslijeratnom popisu 1948. bilo ih je 95, i to je bio najveći broj izjašnjenih Hrvata u ovom selu. Prof. Mario Bara navodi da je to stanovništvo naseljeno saveznom kolonizacijom iz zapadne Bosne, no Ivan Kisegi »s terena« dodaje da su neke obitelji Hrvata došle iz Bosanskog Petrovca. U svim ostalim popisima, do posljednjeg, u selu je bilo do 2% Hrvata, dok ih je 2022. bilo 43, nešto više od 1% stanovnika ovog sela. Četvrti su po brojnosti od naroda u ovom selu, nakon Srba, Slovaka i Mađara. Posljednji podaci o brojnosti katolika u selu su iz 1969., službeno ponovljeni i 2009., kada je bilo 250 katolika. Kao jezici propovijedanja za 1974. navode se hrvatski i mađarski, a 2009. mađarski, hrvatski i njemački. Sadašnji župnik František Gašparovsky misi jedanput mjesečno na hrvatskom jeziku, a aktivnih vjernika je jednoznamenkasti broj.
Hrvatska prezimena na nadgrobnicima
Popis grobova s nadgrobnicima na kojima su imena osoba hrvatskoga podrijetla na groblju u Čelarevu potvrđuje njihovu malu brojnost i veliku raznolikost. U dijelu katoličkog groblja novoga vremena (odvojeno stazom od »njemačkoga« groblja) daleko ih je manje od broja nadgrobnika koji su raspoređeni difuzno unutar pravoslavnog dijela groblja. Hrvatska prezimena su: Antolović, Betlehem, Gaćinović, Cindrić (dvije grobnice), Grah, Jurić, Krajčić, Krajina, Liko, Lukač, Marijanov, Mandić, Mihaljik, Nikolaš, Puhara, Protuđer, Rogić, Rosa, Rukavina (tri grobnice), Vinko (tri grobnice), Vrgoč (dvije grobnice), Vlašić (dvije grobnice), Valentić i Župan (tri grobnice). Vrlo značajan hrvatski pečat groblju daju suvremeno izvedene slike križnoga puta, postavljene na postajama čelarevske kalvarije, smještene također unutar groblja. To je učinjeno u vrijeme župnikovanja Lazara Ivana Krmpotića, koncem 1980-ih godina.
Primjer novoga života stare čelarevske graditeljske baštine, koji po značaju izlazi van lokalnih okvira, novi je život udahnut župnom domu, koji se nalazi pokraj same crkve. Kako za ovom prostranom kućom već više desetljeća nema pastoralne potrebe, Subotička biskupija ju je u veljači 2025. godine prodala Udruzi građana Pastir iz Bačke Palanke, koja je odmah započela opsežne radove konzervacije ovog zdanja, a u dijelovima kuće koji su obnovljeni već je zaživio kulturni život. Branislava Grubor, ambiciozna predsjednica ove udruge, »zagrijana« za ovu kuću nabijaču izrađenu 1817. u starobaroknom stilu, kaže kako je za sada ona osigurana od štetnog djelovanja vremenskih neprilika, a prvi festival Plavi hodnik, crna kuhnja, posvećen evoluciji ljudskog rada, već je u njoj držan u listopadu 2025. Čini se da je drugi život »čebske kurije« dobar primjer kako se objekti Katoličke crkve u Vojvodini u »pasivnim župama« u kojima su nekada većinom živjeli njemački vjernici mogu trajno očuvati od propadanja i svrsishodno poslužiti zajednici. S druge strane, od ambiciozno zamišljenog djelovanja Društva srpsko-hrvatskog prijateljstva, osnovanog u Čelarevu 2003., nije ostalo ni traga.
Marko Tucakov
