»Kada svakodnevica postavi previše prepreka, kultura me redovno oživljava, spaja sa sličnima i polako, ali sigurno, daje mi odgovore na pitanja o smislu života za kojim svi tragamo«, kaže Milena Mikolaci

Milenu Mikolaci često možemo vidjeti na kulturnim događajima kao voditeljicu programa u organizaciji HKPD-a Matija Gubec iz Rume i Srijemske biskupije, ali i na drugim kulturnim i vjerskim manifestacijama. Osim sklonosti ka pisanoj riječi i lijepom izražavanju, knjigama, čitanju i pisanju, koju ima od najranijeg djetinjstva, ima i veliki interes za religiju i psihologiju, što joj je, kaže, pomoglo živjeti i bolje vidjeti sebe i svijet oko sebe. Ali njena velika ljubav su i životinje. U svom kućanstvu u Irigu trenutno se brine i hrani 17 pasa i mačaka.

Kultura kao neodvojivi dio života

Rođena je 7. siječnja 1976. u Novom Sadu. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Rumi i nakon toga vratila se u svoj rodni grad na Filozofski fakultet, na osnovne i magistarske studije na katedri za srpsku književnost i jezik. Život ju je vodio kroz razne profesionalne izazove. Radila je u novinama, muzeju, radiju, općinskoj upravi, izdavačkoj kući. Trenutno nema stalno zaposlenje, ali povremeno radi kao lektorica, voditeljica, moderatorica i suradnica je Gradskog kazališta u Rumi.

»Oduvijek sam voljela Rumu. U njenom kulturnom životu nekako po prirodi stvari sudjelovala sam od školskih dana, na razne načine. Prevelikom vezanošću za Rumu vjerojatno sam sebi uskratila širinu izbora i profesionalnih mogućnosti. Ipak, u tome se kriju i dobri ishodi. U ljeto 2022. na poziv tadašnjeg dirigenta Velikog tamburaškog orkestra Josipa Jurce prvi sam put vodila program na godišnjem koncertu HKPD-a Matija Gubec i neizmjerna mi je radost što to traje i dalje. Godinama unazad moderatorica sam i Art trema festa Ruma, međunarodnog kazališnog festivala koji traje skoro trideset godina. Za posebnu čast smatram i priliku da vodim koncerte koje organiziraju Srijemska biskupija i rumska župa«, kazala je naša sugovornica.

Kako ističe tijekom razgovora, kultura je neodvojiva od njenog života.

»Kada svakodnevica postavi previše prepreka, kultura me redovno oživljava, spaja sa sličnima i polako, ali sigurno, daje mi odgovore na pitanja o smislu života za kojim svi tragamo. Tako je bilo i prošle godine kada sam u sklopu rumskog kazališnog festivala vodila promociju knjige velikog čovjeka i umjetnika, Bogdana Diklića. Jedan susret vratio me je u život«, kaže Milena.

Pastoralni rad

Kršćanstvo je vremenom postalo njen jedini put.

»Time vođeno, srce me je prije više od dvadeset godina dovelo u rumsku župnu crkvu. Na početku sam sudjelovala samo u radnim akcijama, spremanju i kićenju crkve, da bih se kasnije pridružila čitačima, potom objavljivala na društvenim mrežama fotografije i vijesti o životu župe, postala članica zbora, čak smo pripremili i igrokaz za prošlogodišnji Božić, a već neko vrijeme pišem i priloge za župu i za Srijemsku biskupiju. Pastoralni rad u župi je izuzetno važan dio mog života. On nije moja obveza, nego moja radost. Znam da ne pomažem ja Crkvi, nego ona meni. Pomaže mi da živim i da se radujem, i kada je teško da idem naprijed i kada mi se ne ide nikuda i da u svemu nađem smisao i mjesto. Zahvalna sam ljudima koji su me tome naučili«, navodi Milena.

Prošle godine sudjelovala je u hodočašću na putu Prijatelji nade u Rim u organizaciji Srijemske biskupije. To iskustvo ostavilo je važan trag na nju.

»Po prirodi nisam tip putnika i utoliko mi je susret sa samom sobom na ovom hodočašću bio potrebniji. Bio je za mene poput čuda. Ugradio se u moje biće kao još jedan važan dio koji mi je nedostajao. To hodočašće bilo je poput Božjeg odgovora na moje neostvarene želje, na moje slabosti kojima sam sebe ograničavala bespotrebno; poput Njegovog nauka da granice ne postoje, jer On je sve i svugdje je i nema tih daljina i nepoznanica koje takve ostaju kada se ide s Njim. Svi smo jedno u Jednom. Tako je Rim bez problema, čak i u danima Jubilejske godine, kada se broj ljudi na ulicama mjerio ‘s bezbroj’, postao naš, hodočasnički, nas običnih i posebnih, koji mogu što ne mogu i istovremeno ne mogu što bi i mogli, ali ovog puta s nekom natprirodnom mirnoćom u kojoj se Bog obraća neprobuđenim dijelovima svih nas. Asiz, Rim, Padova, gradovi sami po sebi bogati na mnogo načina, morali su nas sve opčiniti, ali meni osobno najveći je domet bio njihov utjecaj na moj odnos sa samom sobom, koji se definitivno mijenjao pred mojim očima, kao da sam samo promatrač, kao da se sve odvija baš onako kako je oduvijek trebalo biti«, kaže naša sugovornica.

Veza obiteljske ljubavi

Od najranijeg djetinjstva gajila je veliku ljubav prema životinjama. Ta ljubav je vremenom samo jačala, a briga o njima postala je sastavni dio njezina života.

»Ne znam da sam ikad živjela bez te ljubavi. U životinjama vidim Božju ruku, koja ih je stvorila da budu dio našeg života, naši suputnici i prijatelji, da u nama probude i održe empatiju, brigu, svijest o odgovornosti i napokon – bezuvjetnu ljubav kojoj mi, ljudi, mahom nismo skloni. Trenutnu stalnu postavu u mom domu čini deset pasa i sedam mačaka, s tim da nam se pridruži i njih desetak iz okoline. Kroz najrazličitije situacije smo kao obitelj prošli tijekom desetljeća prihvaćanja napuštenih životinja. Najčešće smo radili preko svojih granica i događalo se da mnogo toga nije onako kako bismo željeli, ali radost i ljubav koju su naši štićenici pokazivali govorile su da znaju da ih volimo iznad svega. Nastojimo da imaju što bolji smještaj, hranu, liječenje, prevenciju... Nemamo više nijednu nenastanjenu prostoriju na imanju. Dvorišta su ograđena jer vreba ih previše opasnosti, od prometa do ljudi koji prijete trovanjem. Nekada sve liči na noćnu moru, ali tako je uvijek kada nedužni plaćaju za nered neodgovornih i bezosjećajnih«, kaže Milena.

Njena majka se do prije tri godine brinula o njima, a Milena im je pružala ljubav i igrala se s njima, ali i donosila nove životinje. Otkad majke nema, preuzela je, uz oca, sve aktivnosti i brigu za pse i mačke.

»Oni su veza sa zajedničkom ljubavlju naše obitelji s našim nekadašnjim životom; naš su razlog za borbu, ali i još jedan odgovor što je smisao kada se sve učini besmislenim. Ta predivna stvorenja i svi mi koji ih volimo u uvjetima koji vladaju prelako se pretvaramo u nešto poput prosjaka, ni krivi ni dužni. I to je preteško i prebolno. Sami smo kao obitelj brinuli o njima oduvijek, ali na našem putu su se pojavljivali i divni ljudi koji su pomagali kako god su i koliko god mogli i Bogu hvala za njih, jer osim pomoći, činili su da se osjećamo manje samima«, kaže Milena.

Često se dogodi da uspješno posreduje i pomogne u udomljavanju, ali, kaže, ne pamti kada je neku od pronađenih životinja udomila. Sve su ostale kod nje. Slično prolaze i lokalna udruženja koja poznaje.

»Previše je napuštenih, a naši uspjesi su samo kap u moru. Borimo se, hrabrimo jedni druge, ali jedino sistemska rješenja donijela bi dobar ishod koji čekamo cijeli život. Do tada radimo i što ne možemo, a u krajnjoj liniji bar po društvenim mrežama dijelimo priče nevoljnika u nadi da će doprijeti do nekog tko će izmijeniti njihove živote. Situacija je teška, svijest kao princip je upitna, ali želim vjerovati da pomaka ima. Tolika udruženja, toliki pojedinci glasno govore i o strahotama i o dobrim djelima, da je sve teže izgovarati se na neznanje. Zla uvijek ima, ali bar se na neobaviještenost može utjecati. Vidjela sam i kako se ljudi mijenjaju, kako lako prelaze put od nezainteresiranoosti do suštinskog razumijevanja i ljubavi. I to me drži, kao i pomisao na život koji je dobio drugu priliku, dostojnu bića koje u čovjeka gleda kao u predmet obožavanja, bića koje ne zna za zlo niti ga umije učiniti s namjerom«, kazala je Milena i na kraju poručila: »Ako ne možete voljeti i pomoći, nikada ne povrijedite! Poštujte život, ma u kom tijelu se nalazio. Ne mogu prestati željeti da se čudo dogodi i da više ne bude napuštenih životinja, a da bude više ljudi zbog kojih vrijedi da svijet postoji«.

S. D.