Odlukom Agrarnog savjeta odlučeno je da se kolonističke obitelji iz Hrvatske naseljavaju u Bačku, i to u naselja somborskog, apatinskog i odžačkog kotara
Prvotno je bilo predviđeno da se od 9.000 obitelji iz Hrvatske naseli 5.500 hrvatskih i 3.500 srpskih obitelji. Kriteriji za dodjelu kvota unutar Hrvatske bili su angažiranost pojedinih područja u narodnooslobodilačkom ratu i njihovo stanje nakon rata, agrarna prenapučenost, mogućnosti namirenja zemljom u matičnim krajevima, perspektive industrijskog razvoja kao i broj prvoboraca iz krajeva od kuda su dolazile molbe za kolonizaciju.
Veliki interes za dolazak u Vojvodinu
Lika je prema planovima trebala dobiti kvotu od 3.000 obitelji, Dalmacija 2.500, Kordun 1.600, Gorski kotar 1.000, Hrvatsko primorje 600 i Banovina 300 obitelji (Maticka 1982, 297-299; Gaćeša 1984, 217). Iz nekih krajeva dolazilo je znatno više molbi negoli se to očekivalo prilikom planiranja kolonizacije.
Iz Korduna je tako pristiglo 5.000 molbi, a iz Like 7.000. S druge strane, iz Hrvatskog primorja dolazilo je znatno manje molbi »iako Primorci imaju procentualno dosta boraca, isto kao i Lika, ali ne žele da se naseljavaju, jer su proleteri i žele u radnike, a prvoborci su na komandnim položajima i ne žele da se bave zemljoradnjom« (Gaćeša 1984, 311). Seljaštvo u Hrvatskom zagorju, tradicionalno agrarno prenapučenom području, također je pokazivalo manje zanimanja za kolonizaciju negoli što se isprva očekivalo, a dijelom je to bilo zbog negativnih iskustava iz prijašnjih kolonizacija. Seljaci iz Hrvatskog zagorja, koje su tijekom Drugoga svjetskog rata kolonizirale vlasti NDH, u poraću su često bili izloženi stigmatizaciji. Ipak, dio tih kolonista priključio se narodnooslobodilačkoj borbi te su u takvim slučajevima i slučajevima gdje se kolonisti nisu ogriješili tijekom rata priznavalo pravo na kolonizaciju ostvarenu u razdoblju 1941.-1945. Za kolonizaciju Vojvodine drugi dijelovi Hrvatske se nisu razmatrali, te su se agrarni problemi tamošnjeg stanovništva trebali rješavati agrarnom reformom i unutarnjom kolonizacijom.
Interes za kolonizaciju Vojvodine gledano u cjelini bio je velik. Do kraja 1945. pristiglo je gotovo 24.000 molbi, najviše s područja Like, njih 6.815, zatim s Korduna 4.829, iz Dalmacije 4.533, Banovine 2.038, Hrvatskog zagorja 1.312, Gorskog kotara 1.021, Zagreba 903, Hrvatskog primorja 580 i ostalih krajeva 1.934 molbe. Od podnesenog broja i najoštrije uvjete zadovoljavalo je oko 12.500 molbi. Zbog različita interesa i broja molbi iz pojedinih dijelova Hrvatske, došlo je do izmjena u planiranom broju kolonističkih obitelji prema regionalnom podrijetlu. Nakon revizije molbi Lika je dobila pravo na preseljenje 2.900 obitelji, Kordun 2.200, Dalmacija 2.000, Gorski kotar 600, Banovina 500, Hrvatsko zagorje 400, Hrvatsko primorje 300 i ostali okruzi 100 obitelji. Promjene u regionalnom rasporedu kolonističkih obitelji reflektirale su se i na nacionalni sastav kolonističkih obitelji pa on nije ostao u zamišljenom omjeru 5.500 (61,1%) hrvatskih i 3.500 (38,9%) srpskih obitelji (Maticka 1982, 299-300). Nakon odustajanja Slovenije od prava na naseljavanje određenog broja obitelji njezina prava su preraspodijeljena na druge republike pa je Hrvatska dobila pravo na preseljenje dodatnih 600 obitelji, ukupno 9.600 obitelji.
Odlukom Agrarnog savjeta odlučeno je da se kolonističke obitelji iz Hrvatske naseljavaju u Bačku, i to u naselja somborskog, apatinskog i odžačkog kotara. Za mjesta naseljavanja u somborskom kotaru određena su sela Krnjaja (danas Kljajićevo) za 700 obitelji, Čonoplja za 600, Bajmok za 350, Stanišić za 1.200, Riđica za 650, Kruševlje za 130, Gakovo za 370, Kolut za 500, Bezdan za 300, Bački Breg za 200 i grad Sombor za 700 obitelji. U apatinskom kotaru određena su sela Svilojevo za 50, Stapar za 350, Sonta za 600 i Doroslovo za 150 obitelji. U odžačkom kotaru za naseljavanje iz Hrvatske bilo je određeno selo Brestovac za 400 i Filipovo (Bački Gračac) za 250 obitelji. Prilike u mjestima naseljavanja rezultirale su čestim promjenama u planovima pa je tako naknadno odlučeno da kolonisti iz Like nasele Prigrevicu (350 obitelji), Čonoplju (500), Filipovo (500), Brestovac (800), Apatin (600), Sontu (150) i Doroslovo (100). Za koloniste iz Dalmacije određena su sela Stanišić (1.330) i Riđica (670), a za one s Korduna Krnjaja (850), Bezdan (200) i Prigrevica (670). Kolonisti iz Gorskog kotara trebali su naseliti Bajmok (450 obitelji), Bački Breg (50) i Kolut (500 obitelji) (Maticka, 1982., 301-302).
Opseg i složenost kolonizacije, u nekim slučajevima i samovolja kolonista te prilike na terenu, koje nisu uvijek odgovarale zamišljenim planovima, za rezultat su imale manja odstupanja od predviđenih planova nadležnih tijela.
Naseljavanje u Vojvodinu
Cestovna i željeznička mreža u Jugoslaviji nakon rata bila je u lošem stanju, neke dionice nisu bile osposobljene za promet, a nedostajalo je i prijevoznih sredstava. Predviđene su posebne prihvatne postaje gdje su se kolonisti ukrcavali kao i one gdje su dočekivani i upućivani u svoja nova naselja. U prihvatnim postajama pružana je raznovrsna pomoć kolonistima, od osnovne liječničke do pripreme toplih jela. Najčešće su dijeljeni topla juha ili grah s rezancima. Djeca i starije osobe dobivali su mlijeko i ponekad voće. Preseljenje je pomagala i vojska svojim prijevoznim sredstvima. Morala se voditi i briga o zdravlju kolonista i sprječavanju izbijanja zaraza, napose pjegavog tifusa (Maticka 1990, 66).
Prvi transporti iz Hrvatske krenuli su u rujnu 1945. godine iz Like za Bački Brestovac i Filipovo. U ta naselja kolonizirano je srpsko stanovništvo. Ubrzo su slijedili i transporti iz drugih krajeva, do kraja 1945. ukupno 28 transporta. Najviše ih je bilo iz Like (12) i Korduna (9). Iz Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara bila su po dva transporta i jedan iz Hrvatskog zagorja (u Baranju) (Maticka 1982, 305). Prema podacima Glavne komisije za naseljavanje boraca u Vojvodini krajem 1945. godine bile su u Vojvodini 4.703 kolonističke obitelji iz Hrvatske.
Većina Hrvata koji su se kolonizirali u Vojvodinu dolazila je iz Dalmacije, približno 4.000 osoba. Predstavnici Dalmatinaca iz više naselja došli su u Stanišić tijekom listopada 1945. godine zbog organiziranja kolonizacije svojih sumještana. U Stanišić su ih uputili predstavnici pokrajinske komisije za kolonizaciju koja je odredila gdje će se tko naseljavati (Beljanski 1985, 110-111). Doseljavanje kolonista iz Dalmacije vršeno je najvećim dijelom tijekom 1945. i 1946. godine. Putovalo se pješice i zaprežnim vozilima do sabirnih centara, općinskih i kotarskih, brodom do Bakra, zatim željeznicom od Sušaka preko Zagreba do Dunava. Prijelazi preko Dunava bili su, ovisno od transporta do transporta, preko Bogojeva ili Novog Sada (Beljanski 1985, 113). Postaja za iskrcavanje kolonista koji su putovali vlakom bila je najčešće Novi Sad. Glavnina kolonista putovala je prugom Zagreb – Beograd, ali je zbog rasterećenja pravca dio prebacivan na podravsku prugu preko Koprivnice i Osijeka. Iz Osijeka se dalje putovalo vlakom prema Dalju gdje su prebacivani kamionima u Bogojevo i dalje u mjesta predviđena za njihovo naseljavanje (Maticka 1990, 66). Kolonisti su nosili sa sobom ono najosnovnije od pokretne imovine koju su posjedovali.
Mario Bara
(Godišnjak za znanstvena istraživanja, br. 2)
