Nadgrobnika s natpisima iz kojih se razaznaje da označavaju pokopane osobe hrvatskoga podrijetla ima oko 10% od ukopnog broja svih raspoznatljivih. Prezimena su vrlo raznolika i gotovo da nema situacija gdje više obitelji, pa ni više grobova, dijele isto, što ukazuje i na vjerojatnu raznolikost podrijetla Hrvata koji su (živjeli i) sahranjeni u Vršcu
Staro katoličko groblje u Vršcu nalazilo se u okruženju jedine građevine koja je iza njega preostala do danas – kapele svetoga Roka. Smještena na današnjem Omladinskom trgu, ova skladna građevina spada među najstarije u Vršcu. Godine 1961. katoličko groblje je, plativši danak ubrzanom razvoju Vršca, premješteno, spomenici su uklonjeni, skupa s još jednom grobljanskom kapelom, no kapela sv. Roka je ostala u urbanom okruženju. Ona je danas, uz monumentalnu gotičku župnu crkvu sv. Gerarda i kapelu Uzvišenja sv. Križa na Vršačkom brijegu, te još nekoliko manje poznatih spomenika, svjedok katoličke graditeljske i duhovne baštine ovog grada u južnom Banatu.
Zavjet od kuge
Između 1737. i 1739. godine bjesnio je rat između Austrije i Turske, a južni Banat je bio na meti osmanskih četa, kao i raznih drugih pljačkaša. Po svršetku rata izbila je epidemija kuge, koja je malobrojne Vrščane skoro potpuno desetkovala. U jesen 1739. godine sagrađena je zavjetna kapela u čast svetog Roka, zaštitnika od kuge, te posvećena 4. listopada te godine. Na istočnom zidu danas se nalazi ploča koja ukazuje da je tu sahranjena Juliana Klapka, rođ. Kemer, umrla 11. ožujka 1824. u 20. godini života, čiju smrt oplakuju dvoje djece i suprug Joseph Klapka, žitelj slobodnog kraljevskog grada Temišvara.
Kapela je često mijenjala patrone (možda i vlasnike) – bivala je posvećivana svetom Florijanu, kao i svetoj Rozaliji. U vrijeme njezine izgradnje katoličko groblje bilo je na svojoj prvoj lokaciji, na križanju današnjih ulica Heroja Pinkija i Vaska Pope, ali par desetljeća kasnije kapela postaje grobljanska zbog preseljenja groblja. Osim liturgijskih i katehetskih namjena, služila je i za ratne potrebe. U suvremenom razdoblju, prije posvećenja grkokatoličke crkve u Vršcu 2018., kapelu sv. Roka za bogoslužja koristili su grkokatolici Rumunji koji u malom broju naseljavaju ovaj grad. Primjereno se održava, iako je odavno izgubila primarnu ulogu, te svjedoči odanost štovanju Roka, čestu u katoličkom dijelu Europe.
Današnje katoličko groblje i grobovi Hrvata
Današnja, treća lokacija katoličkog groblja je u sklopu Gradskog groblja, i to pokraj rumunjskog pravoslavnog te najvećeg – srpskog pravoslavnog groblja. Uz katoličko je sadašnje mjesto židovskog groblja, a nedaleko srpskog pravoslavnog je i muslimansko mezarje. Katoličko groblje uklopljeno je u zeleni mir crnogoričnih stabala i mahom sadrži grobove i nadgrobne spomenike vjernika Mađara, što se uklapa u pretpostavku da su grobovi Nijemaca, najbrojnijeg katoličkog življa Vršca tijekom 280 godina, zauvijek izgubljeni s lokacije kod kapele sv. Roka. Iza grobova Mađara slijede oni Hrvata, Čeha, Slovenaca i Nijemaca te pojedinih Rumunja i Srba.
Nadgrobnika s natpisima iz kojih se razaznaje da označavaju pokopane osobe hrvatskoga podrijetla ima oko 10% od ukopnog broja svih raspoznatljivih. Jedan mali dio pripada osobama rođenim u XIX., dok najveći dio odlazi na one rođene u prvoj polovici XX. stoljeća. Prezimena su vrlo raznolika i gotovo da nema situacija gdje više obitelji, pa ni više grobova dijele isto, što ukazuje i na vjerojatnu raznolikost podrijetla Hrvata koji su (živjeli i) sahranjeni u Vršcu. Bilježe se nadgrobnici obitelji ili pojedinaca koji nose prezimena: Andraković, Bakula, Barić, Batinić, Bogdanović, Bošnjak, Božić, Crnčević, Čidić, Dujić, Fružić, Filipović, Filković, Gašparović, Horvat, Ilanić, Ivanović, Jakov, Jasić, Kalnak, Kerčov, Kušurin, Legradić, Lipić, Lucin, Lukenić, Lukić, Ljubenić, Marković, Matanović, Mikšić, Mišić, Pašić, Penov, Pipan, Pribanić, Puhač, Stanić, Stričević, Šarić, Šukanec, Viciknez, Vujić, Vujković, Vukić, Vukres, Zarić i Žunac (dva groba).
Otkud Hrvati u Vršcu?
Profesor Mario Bara tvrdi da je jedan dio njih (bio) karaševskog podrijetla, te se početkom XIX. stoljeća naselio u malom broju i u Vršcu ili je tu došao raseljavanjem iz Banatskog Karlovca i okolice na prijelazu iz XIX. na XX. stoljeće. Budući da je unutar ove zajednice asimilacija bila vrlo jaka, nema javno dostupnih dokaza koji bi potvrdili jesu li potomci pripadnika ove skupine još uvijek u Vršcu, da ih je bilo u skorijoj prošlosti i kojoj etničkoj skupini su se priklonili. S druge strane, čini se da je u ovom gradu živjelo dosta raseljenih potomaka pokupskih predijalaca (stanovnika Boke i Neuzine od početka XIX. stoljeća), čemu svjedoče prezimena Filković, Lukinić, Žunac, Matković i Mikšić. Članovi ove posljednje obitelji sebi su dali sagraditi vjerojatno najmonumentalniji nadgrobni spomenik na ovom groblju, vrlo blizu ulaza, na kojem se nalaze imena Sime (1874. – 1952.), Jelene (1878. – 1966), Anice (1911.) Sime-Brace (1920. – 1982.) i Pirike.
Gotovo je sigurno da je Hrvata u Vršcu u malom broju bilo i nakon proglašenja Vršca slobodnim kraljevskim gradom 1817., a napose u XX. stoljeću, u međuratnom razdoblju. Natpolovični udio onih osoba hrvatskog podrijetla čiji nadgrobni spomenici postoje na ovom groblju ipak pripada naseljenicima koji su došli u Vršac nakon Drugog svjetskog rata. Slikovito o tome govore i podaci o uvođenju hrvatskoga kao jezika propovijedanja u crkvenom životu vršačke katoličke župe koje je iznio mons. László Gyuris, svećenik Zrenjaninske biskupije.
»Kada sam došao u Vršac kao kapelan 1977., na misi na njemačkom jeziku koju je svake nedjelje u 8 sati služio župnik József Bódai, čitalo se i propovijedalo i na hrvatskom. Bódai je u Vršcu služio neprekidno od konca Drugog svjetskog rata, a naslijedio ga je 1983. župnik Andreas Maier. Ja sam počeo služiti mise na njemačkom nakon njegove smrti, 1992. godine, i nakon kraće propovijedi na njemačkom, mnogo dulje sam propovijedao na (srpsko)hrvatskom, a kateheze držao isključivo na tom jeziku. Najveći dio aktivnih vjernika Hrvata koje sam poznavao tijekom moje župničke službe u Vršcu, od 1989. do 2009., naselio se u tom gradu došavši poslom ili zbog braka, iz Bosne, Slavonije, Srijema i Dalmacije«, navodi on.
Na posljednjem popisu, 2022. godine, Hrvatima se u Vršcu izjasnilo 99 osoba (0,3% Vrščana). Tijekom posljednjih 65 godina najviše Hrvata u ovom gradu bilo je 1961. godine – 483 (1,52% stanovnika), i tada su oni bili treća etnički izjašnjena skupina u gradu po brojnosti, iza Srba i Mađara. U prvoj polovici XX. stoljeća broj im je uvijek bio dvoznamenkast.
Marko Tucakov / Podaci: Tamas Fodor
