»Subotički tamburaški orkestar i Stipan Jaramazović zaslužni su za čitav moj profesionalni put« * »Rekla bih da tambura ima budućnost, ali nema dovoljno razumijevanja za to. Konkretno, STO lijepo funkcionira, ima dosta članova, ali se borimo s problemima tehničke prirode«

Subotički tamburaški orkestar ove će godine obilježiti 50 godina postojanja. Njime su dugi period dirigirali jedan od njegovih osnivača Stipan Jaramazović te novosadski kompozitor i pedagog Zoran Mulić. Dirigentsku palicu nad ovim uspješnim i znamenitim orkestrom u našoj regiji, prije 14 godina preuzela je Marijana Marki, koja je nastavila tradiciju njegovog vještog i kvalitetnog vođenja.

Glazbeni i profesionalni razvoj

Marijana Marki članicom je STO-a postala koncem 80-ih godina prošlog stoljeća.

»Osamdesetih godina bilo je jako popularno biti član Subotičkog tamburaškog orkestra i u njemu su svirali mnogi moji prijatelji i rođaci. Među ostalima, moji brat i sestra od ujaka, koji su mi stalno pričali kako se tamo lijepo druže i dobro zabavljaju. Tako sam se i ja poželjela upisati, ali sam morala sačekati drugi razred osnovne škole, koji je bio donja granica za učlanjenje. Orkestar je tada svoje prostorije imao u Gimnaziji, gdje sam godinu dana pohađala školu tambure, nakon čega sam postala članica dječjeg orkestra. U to vrijeme STO je imao preko sto članova u tri orkestra – dječjem, omladinskom i velikom i bilo je potrebno puno znanja i vježbe da bi se prešlo iz jednog u drugi. Tijekom obuke, tadašnji voditelj STO-a Stipan Jaramazović predložio je mojim roditeljima da me upišu i u Muzičku školu, gdje sam svirala u klasi Lazara Malagurskog. On je bio dosta strog, kruto se držao svih pravila, morali smo svirati sve po knjizi, tako da sam na orkestar odlazila s više ljubavi i zanimanja«, priča Marijana.

Nakon osnovne upisuje srednju Muzičku školu – teoretski odsjek (muzički suradnik), a budući da tada još nije bilo tambure u srednjoj, naknadno je ispolagala razliku u ispitima. Nakon srednje upisala je Muzičku akademiju u Zagrebu, gdje je završila prvu godinu, također teoretski odsjek, a u drugoj se prebacila na Akademiju umetnosti u Novom Sadu, na Odsjek za opću glazbenu pedagogiju. Profesionalni angažman Marijane Marki počinje još tijekom njenih studija.

»Prvo sam bila angažirana kao vođa gradskog tamburaškog orkestra u Kikindi, gdje sam i u OŠ Sveti Sava godinu i pol dana bila nastavnica tambure i dirigentica školskog tamburaškog orkestra. Nakon toga sam u Novom Sadu u KUD-u Svetozar Marković vodila tamburaški orkestar, a u međuvremenu se zaposlila kao glazbeni izvođač u Velikom tamburaškom orkestru RTV-a gdje sam inače bila jedina ženska osoba do danas«, navodi ona ističući kako su za čitav njen profesionalni put zaslužni STO i Stipan Jaramazović.

»Puno smo nastupali, putovali s orkestrom, upoznavali mnoge ljude, imali poznanstva u svim gradovima i kad sam došla u Novi Sad već sam imala puno prijatelja koje sam poznavala od ranije i preko njih sam i angažirana na navedenim mjestima.«

Po završetku studija, po preporuci kolega tamburaškog orkestra RTV-a, pozvali su je u Crnu Goru gdje su imali želju educirati nove naraštaje tamburaša budući da su ostali oni u poodmaklim godinama.

»Tu je interesantno spomenuti da je Janika Balaž svirao u profesionalnom tamburaškom orkestru koji je prvo postojao u tadašnjem Titogradu, a tek je poslije osnovan u Novom Sadu. Znači, u Crnoj Gori je postojala tradicija tamburaškog sviranja u manjim orkestrima, bandama, ali su htjeli i mlade s tim upoznati. Prvo sam bila u Bijelom Polju, pa smo dali ideju da se ta edukacija realizira i u Podgorici i Pljevljima, gdje su osnovali dječje orkestre i polako obučavali nove generacije. U jednom momentu su se svi ti đaci iz tri grada spojili na jednom festivalu, što se svima svidjelo pa smo nastavili narednih nekoliko godina s edukacijama na kampovima i ljetnim školama kako bi kasnije skupa svirali. Tako je formiran prvo Dječji, a potom Omladinski tamburaški orkestar Crne Gore. Tamo sam odlazila povremeno tijekom skoro deset godina, s tim da sam preko raspusta tamo provodila veći period kako bih ih pripremila za nastupe na festivalima.«

Od 2010. godine Marijana je profesorica tambure u Osnovno muzičkoj školi u Vrbasu, gdje je od 2022. ravnateljica škole.

Vođenje STO-a

Tijekom 11 godina, koliko nije živjela u Subotici, Marijana je, ističe, i dalje bila u stalnom kontaktu sa STO-om i koliko su joj obveze dozvoljavale, odlazila na probe i nastupala s njima. U svoj rodni grad vraća se 2011., a već sljedeće godine, na prijedlog kolega iz orkestra i uz suglasnost Stipana Jaramazovića, biva predložena za dirigenticu. Od 2015. njegova je i predsjednica.

»Velika je odgovornost bila nastaviti uopće tako nešto i naravno održati na toj razini. Nije bilo jednostavno dok se nismo upoznali, nekad sam znala što želim čuti ali nisam znala kako to tražiti. U orkestru su većinom bili novi, puno mlađi članovi od mene koje nisam poznavala i bio je potreban jedan period da se dobro upoznamo i uspijemo komunicirati na nekom ‘višem nivou’ – samo pogledom ili nekom gestom, da znaju što tražim i da mi znaju to uzvratiti. Taj period prilagođavanja trajao je godinu-dvije, ali je tu bio Stipan koji mi je puno pomogao. Poslije je krenulo sve lakše i lakše, nizali su se nastupi, natjecanja i ne znam točan broj, ali znamo da je STO tijekom 50 godina postojanja imao preko tisuću nastupa«, navodi Marijana.

Nova lica na vodećim pozicijama često sa sobom donose neke promjene i novine. Njezinim preuzimanjem palice te različitosti ogledale su se u sljedećem:

»Drugačije je možda u nekom odnosu sa sviračima. Stipan me stalno opominje da sam previše blaga i da sve toleriram, ali sada su drugačija vremena od prije 40-50 godina kad je on počeo raditi s orkestrom. Sad je neophodno više prilagođavanja i tolerancije. S jedne strane tu su mlađi članovi, znači nove generacije, a s druge stariji koji već imaju svoje navike u radu i odnosu. Trenutno u orkestru najstariji član ima 56, a najmlađi 14 godina. Tu su znači tri generacije, ali to je nekako uvijek bilo tako. Ipak, to ne stvara problem među nama, svi smo kolege, međusobno se poštujemo, stariji savjetuju mlađe, riječju, nadopunjujemo se«.

Što se tiče repertoara, u posljednjih desetak godina u orkestar je uvedena novina – tematski koncerti koji su, kako kaže Marijana, ujedno i edukativni.

»Imali smo primjerice koncert za jubilej Pere Tumbasa Haje na kojem smo svirali isključivo njegove kompozicije, a prikazan je i film o njegovom životu. Potom smo imali ‘200 godina tamburaške muzike u Vojvodini’ gdje smo izveli najstarije skladbe o kojima imamo zapise pa sve do suvremenih kompozicija, a sve je to pratila priča što se sve događalo u Vojvodini, koji su sve ljudi bili aktivni na polju tamburaške glazbe, što je kad bilo popularno, koji žanrovi... Tu je bio i koncert ‘Pop Rock tambura’ na kojem smo svirali samo pop-rock numere, strane i domaće, prilagođene za tamburaški orkestar. Imali smo i promociju nove tamburaške muzike u Subotici gdje su nastupili subotički tamburaški mali sastavi, koji osim što sviraju tradicionalnu muziku, pišu i komponiraju svoje skladbe, a svirali su uz pratnju Velikog tamburaškog orkestra STO-a.«

Što se tiče članstva odnosno zainteresiranosti za sviranje tambure, ističe kako se u posljednjih godinu dana situacija drastično popravila.

»Spomenula sam da je u naše vrijeme bilo popularno svirati tamburu, s tim da tada nije bila tolika ponuda izvannastavnih aktivnosti kao danas. Prošle godine smo u okviru orkestra osmislili projekt ‘Škola tambure u osnovnim školama’, konkretno u OŠ Majšanski put u Subotici i OŠ Sveti Sava u Aleksandrovu, koji smo vodili Danijela Skenderović i ja. Mogu reći da je zainteresiranost djece bila uistinu velika i neki od njih su se nakon toga učlanili u naš dječji tamburaški orkestar. Imamo dosta članova i u Školi tambure, koju zajedno vodimo Danijela, Ante Crnković i ja. Tako da dosta radimo na tome da zainteresiramo mlade«, kaže ona, a na pitanje ima li tambura budućnost, odgovara:

»Rekla bih da tambura ima budućnost, ali nema dovoljno razumijevanja za to. Konkretno, STO lijepo funkcionira, ima dosta članova, ali se borimo s problemima tehničke prirode, a takva situacija je danas i kod ostalih velikih tamburaških orkestara u Vojvodini, kao i generalno u kulturi«.

STO ove godine obilježava 50 godina postojanja i, kako na koncu najavljuje njegova voditeljica Marijana Marki, priprema se niz događanja. Središnja proslava – svečani koncert, bit će na jesen, uoči njega planirana je promocija monografije čija je priprema u tijeku, a svoj cjelovečernji koncert održat će i njegov dječji orkestar.

I. Petrekanić Sič