Agitaciju o boljem životu u Vojvodini su među stanovništvom vršile partijske i druge organizacije preko svojih članova. Na taj se način stvarala idealizirana slika Vojvodine, koja nije uvijek odgovarala stvarnom stanju, u što će se neki kolonisti po naseljavanju uvjeriti
Pripreme za kolonizaciju i agrarnu reformu vršene su još tijekom rata kroz aktivnosti tijela AVNOJ-a i zemaljskih antifašističkih vijeća koja su prikupljala informacije o posjedovnim odnosima, nastalim štetama tijekom rata, kao i seljenju stanovništva zbog ratnih okolnosti. Nisu bili rijetki slučajevi privremenog dijeljenja zemlje i naseljavanja nekih napuštenih područja. Početak rada na zakonskom reguliranju agrarne reforme i kolonizacije teče od početka 1945. godine.
Prvenstvo u dobivanju zemlje
Ministarstvo kolonizacije s ministrom Sretenom Vukosavljevićem postoji od osnivanja Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije (dalje: DFJ) 7. III. 1945. U rad oko kolonizacije i agrarne reforme bilo je uključeno i Ministarstvo poljoprivrede te vladina tijela u federalnim jedinicama. Tijekom rasprava razrađeno je osnovno načelo o posjedovanju i novoj razdiobi zemlje, a glavnim geslom postalo je ono da zemlju u vlasništvu mogu imati samo osobe koju tu zemlju i same obrađuju. Privremena narodna skupština DFJ izglasovala je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji 23. VIII. 1945. u kojem je razrađeno stvaranje zemljišnog fonda, kategorije agrarnih interesenata te postupak provođenja agrarne reforme i kolonizacije. Pravo prvenstva u dobivanju zemlje imali su zemljoradnici bez zemlje ili s nedovoljno zemlje koji su bili borci partizanskih odreda, NOV-a i POJ-a i Jugoslavenske armije, invalidi narodnooslobodilačkog rata, a među borcima imali su prvenstvo stariji borci i dobrovoljci (ovisno o godini u kojoj su se uključili u borbu), zatim invalidi ratova od 1912. do 1918. godine (Balkanski i Prvi svjetski) i iz travnja 1941. godine (pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu), zatim obitelji i siročad poginulih boraca narodnooslobodilačkog rata, žrtve i obitelji žrtava fašističkog terora i na kraju borci iz 1944. i 1945. (Maticka 1990, 49).
Savezno Ministarstvo kolonizacije i Agrarni savjet DFJ neposredno su vodili poslove oko kolonizacije. Agrarni je savjet osnovan na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji te je prema Zakonu rukovodio, u suglasnosti s Privrednim savjetom, provođenjem agrarne reforme i kolonizacije. Također, koordinirao je rad između federalnih republika pri donošenju zemaljskih zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji. Predsjednik Agrarnog savjeta bio je Moša Pijade, a članovi: Vaso Čubrilović, ministar poljoprivrede; Sreten Vukosavljević, ministar kolonizacije; Maksim Goranović, predsjednik Državne poljoprivredne komisije te Filip Lakuš, Vlado Šegrt, Bogdan Oreščanin, Jovan Veselinov, Jerko Radmilović, Zdravko Romac, Dimitrije Bajalica, Vančo Burzevski, Milan Brinar i Vlajko Begović. Agrarni savjet osnovao je 8. IX. 1945. Glavnu komisiju za naseljavanje boraca Jugoslavenske armije u Vojvodini. Ona je upućivala koloniste u mjesta naseljavanja, raspoređivala zemlju, stambene i druge objekte, pokućstvo i radni inventar, a organizirala je i prehranu kolonista (Maticka 1982., 291-294). Pri svakom naseljenom mjestu mjesnih i kotarskih narodnih odbora formirale su se komisije koje su prikupljale potrebne podatke i objašnjavale stanovništvu značaj kolonizacije. Osigurano je i neposredno sudjelovanje kolonista u poslovima kolonizacije, napose razdiobe kuća, zemlje i ostalog inventara. »Mjesne komisije činila su tri predstavnika doseljenih boraca, jedan predstavnik mjesne uprave poljoprivrednih dobara. Kotarske komisije sastojale su se od jednog predstavnika doseljenika, jednog demobiliziranog ili aktivnog oficira Jugoslavenske armije kojeg je određivalo Ministarstvo narodne obrane i jednog predstavnika rajonske uprave poljoprivrednih dobara« (Maticka 1982, 295).
Plansko naseljavanje
U Hrvatskoj je poslove agrarne reforme i kolonizacije od kraja kolovoza 1945. vodilo Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, prije toga Ravnateljstvo za kolonizaciju pri Predsjedništvu Vlade Hrvatske. Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva s predsjednikom Tomom Ćikovićem osnovalo je 12. IX. 1945. Odjel za agrarnu reformu i kolonizaciju koji se dijelio na odsjeke: agrarno-pravni, za zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije, za kolonizaciju, za zajednička dobra i pomoć kolonistima i financijski odsjek. Ministar poljoprivrede i šumarstva Hrvatske potom je 26. IX. 1945. osnovao posebnu Komisiju za preseljenje kolonista boraca iz Hrvatske u Vojvodinu, a vršila je izbor kolonista, raspored mjesta naseljavanja, organizaciju prijevoza i opskrbu kolonista tijekom putovanja (Maticka 1982, 296).
Ministarstva poljoprivrede svake od federalnih republika svojim su zakonima, donesenim na temelju Općeg zakona o Agrarnoj reformi i kolonizaciji, definirala broj obitelji za svaki kotar i naselje koje će imati pravo na unutarnju i vanjsku kolonizaciju.
Dio stanovništva oduševljeno je prihvaćao poziv na kolonizaciju, no bilo je i kolebanja. Agitaciju o boljem životu u Vojvodini su među stanovništvom vršile partijske i druge organizacije preko svojih članova. Na taj se način stvarala idealizirana slika Vojvodine, koja nije uvijek odgovarala stvarnom stanju, u što će se neki kolonisti po naseljavanju uvjeriti.
Agrarni je savjet početkom rujna 1945. godine utvrdio planove naseljavanja Vojvodine i broj obitelji koje je mogla naseliti svaka od federalnih jedinica. Prema projekcijama, trebalo se voditi računa o naseljavanju pojedinih nacionalnosti ili pripadnika različitih vjera. »Vodiće se računa o tome da Hrvati dobiju zemljište gde već ima Hrvata. Za Muslimane će se odrediti posebna sela ‘u kojima neće biti mešavine‘, a za Makedonce će se takođe odrediti posebna sela« (Gaćeša 1984., 288). Kolonizacija je trebala otpočeti u nekadašnjim etnički njemačkim, ili njemačkim većinskim naseljima, a za koloniste iz Vojvodine predviđeno je naseljavanje u nacionalno mješovitim sredinama. Za Hrvatsku je određeno naseljavanje 9.000 obitelji, Bosnu i Hercegovinu 12.000, Crnu Goru 7.000, Srbiju bez Vojvodine 6.000, Vojvodinu 6.000, Sloveniju 3.000 i Makedoniju 2.000 obitelji. Prema planovima Banat je trebalo naseliti 16.500 obitelji (3.000 iz Slovenije, 2.000 iz Makedonije, 3.000 iz Srbije i 8.500 iz Bosne i Hercegovine). Bačku je trebalo naseliti 20.000 obitelji (7.000 iz Crne Gore, 7.500 iz Hrvatske, 3.000 iz Bosne i Hercegovine i 2.500 iz Srbije). Baranja, koja je također spadala pod područje savezne kolonizacije, određena je za naseljavanje 1.000 obitelji iz Hrvatske. Za Srijem je prema prioritetima planirano naseljavanje boračkih obitelji iz Srijema, nakon njih 500 obitelji iz susjednih kotara Bosne i Hercegovine i 500 obitelji iz Srbije. Borci invalidi i obitelji boraca gardijskih jedinica Jugoslavenske armije trebali su naseliti staropazovački i zemunski kotar. U geografski zapadni dio Srijema koji je pripadao Hrvatskoj predviđeno je naseljavanje 500 obitelji iz drugih dijelova Hrvatske. Borci iz Vojvodine dobili su pravo naseljavanja u mjestima podrijetla ili ako su to zahtijevali u ostalim mjestima Vojvodine.
Tim planovima glavnina obitelji iz Hrvatske trebala je naseliti Bačku.
Mario Bara
(Godišnjak za znanstvena istraživanja, br. 2)
