Primjena agroekologije, ekološke znanosti u agrosustavima, mogla bi uspješno zamijeniti neoliberalni prehrambeni režim kroz preorijentaciju agrarnih sustava u visokoproduktivne sustave, a putem imitiranja i podržavanja prirodnih procesa u agraru uz zaštitu životnog okoliša

Veliki i masovni prosvjedi poljoprivrednika obilježili su kraj godine u Francuskoj, Belgiji, Velikoj Britaniji i drugim zemljama... Poljoprivrednici su prosvjedovali i ispred institucija Europske unije zahtijevajući promjenu agrarne politike koja ugrožava ne samo njihov opstanak, već i životni okoliš i pristup potrošača sigurnoj hrani. O masovnosti nezadovoljstva europskih poljoprivrednika, kaže dr. sc. Mirjana Dokmanović, ukazuje i činjenica da su, prije prosvjeda u srcu europskih institucija, organizirali »Turneju toksične trgovine« koja je putovala Europskom unijom ukazujući na štetnost liberalizacije trgovine. O tome zašto poljoprivrednici u razvijenim zemljama, članicama EU, prosvjeduju, i što je koncept »prehrambene suverenosti« koji bi trebao zamijeniti »neoliberalni prehrambeni režim« razgovarali smo s dr. sc. Mirjanom Dokmanović znanstvenom suradnicom Instituta društvenih nauka u Beogradu u mirovini, koja je o ovoj temi objavila nekoliko radova u znanstvenim časopisima a priprema i knjigu na tu temu.

► Prošlu godinu obilježili su, među ostalim, i prosvjedi farmera u zapadnoj Europi. Koncem godine veliki protest farmera je bio u Velikoj Britaniji pa i u Londonu. Također su bili i u Grčkoj. Zašto su prosvjedovali farmeri u ovim bogatim i razvijenim zemljama? I različitim zemljama kao što je Velika Britanija koja nije u EU i Grčka koja je članica EU.

Masovni prosvjedi su bili i Francuskoj i Belgiji. Zahtjevi poljoprivrednika upućeni vladama svuda su bili isti: prestati s provođenjem agrarne politike koja ugrožava ne samo njihov opstanak, već i životni okoliš i pristup potrošača sigurnoj hrani. U Londonu su farmeri prosvjedovali s parolom »Bez političara možemo, bez seljaka ne možemo«. Veliki prosinački prosvjedi poljoprivrednika u Strasbourghu i Bruxellesu, ispred institucija EU, posebno su se odnosili na zaustavljanje sklapanja sporazuma Europske komisije o slobodnoj trgovini s Mercosurom, trgovinsko-političkim blokom koji uključuje Argentinu, Brazil, Paragvaj i Urugvaj. O masovnosti nezadovoljstva europskih poljoprivrednika ukazuje i činjenica da su, prije prosvjeda u srcu europskih institucija, organizirali »Turneju toksične trgovine« koja je putovala Europskom unijom ukazujući na štetnost liberalizacije trgovine s porukom »NE toksičnom trgovinskom korporativnom sporazumu, DA prehrambenoj suverenosti«. Prema njihovom mišljenju, ovaj sporazum, pregovaran iza zatvorenih vrata, daje prioritet interesima krupnog agrobiznisa nad egzistencijom poljoprivrednika i radnika u poljoprivredi. Ukidanjem carina na preko 90% proizvoda budući trgovinski sporazum će ojačati nelojalnu konkurenciju i potaknuti uvoz hrane bez odgovarajuće kontrole zadovoljavanja sanitarnih i ekoloških standarda. U praksi to znači, primjera radi, da će Grčku preplaviti limun iz Argentine, dok će Argentinci jesti grčki limun; opstanak lokalnih proizvođača limuna u obje zemlje bit će ugrožen, potrošači će jesti kemikalijama »obogaćen« limun, jer će se morati kemijski tretirati kako bi »podnio« prijevoz preko Atlantika, a profitirat će samo veletrgovci i posrednici. Osim toga, zemlje Mercosura imaju niže troškove proizvodnje, prvenstveno zbog niske cijene radne snage u agraru, s kojima se proizvođači u EU ne mogu natjecati.

► Kako su reagirali u Europskoj uniji na prosvjede?

Usprkos široko rasprostranjenom protivljenju poljoprivrednika, većina država članica EU je prije neki dan, 9. siječnja, dala zeleno svjetlo da se potpiše ovaj trgovinski sporazum. U Francuskoj su istog dana buknuli masovni prosvjedi, a najavljeni su i širom EU. No prosvjeduju farmeri i s druge strane Atlantika, u zemljama Mercosura, jer izvozno orijentirana agrarna politika remeti lokalnu proizvodnju i uzrokuje nestašicu hrane, porast cijena i rast siromaštva. Ovi prosvjedi nisu od jučer. Već više od tri desetljeća agrarnu politiku u većini država svijeta karakterizira orijentacija ka korporativnom prehrambenom režimu u kojem su moćne korporacije preuzele monopol nad proizvodnjom i tržištem. To je omogućeno nepravičnom agrarnom reformom provedenom u cilju koncentriranja korporativne moći. Ovakav prehrambeni režim karakterizira industrijska proizvodnja, prekomjerna upotreba pesticida i kemikalija, trovanje zemljišta i vodotokova, poticanje monokultura i GMO, patentiranje biljnih sorti, spekulacije s cijenama namirnica i poticanje masovne potrošnje industrijski prerađene hrane koja dokazano ugrožava zdravlje potrošača. Ovakva tendencija prisutna je i u EU. U razdoblju od 2003. do 2013. godine nestala je trećina seljačkih gospodarstava i 4,8 milijuna radnih mjesta u poljoprivredi, dok se obradivo zemljište koncentrira u rukama velikoposjednika i korporacija. Dok oni čine svega 2,7% od ukupnog broja poljoprivrednih proizvođača, kontroliraju preko 50% ukupne obradive zemlje i dobijaju preko 30% od ukupne sume subvencija.

► Zbog čega su još zabrinuti poljoprivrednici?

Osim toga, mala i srednja gospodarstva su zabrinuta i zbog najavljene deregulacije biljnih GMO dobivenih novim genomskim tehnikama, kao i zbog patentiranja sjemena. Ovakva politika pogoduje samo transnacionalnim korporacijama koje su se prije dvadesetak godina dosjetile patentirati sjeme kukuruza, soje, uljane repice, pamuka i dr. Ovim su ratari primorani kupovati takvo sjeme, pod prijetnjom tužbi zbog kršenja patentnog prava, i to svake godine nanovo. Naime, u mnoga ta sjemena ugrađena je »terminator« tehnologija koja uništava njihovu klijavost. Danas se proizvodnja sjemena u svijetu koncentrirala u ruke nekolicine mega korporacija (Bayer, Corteva, Syngenta, BASF i Limograin). Zanimljivo je da ovaj farmaceutsko-kemijsko-sjemenski svjetski oligopol uključuje i farmaceutske korporacije, kao što je to svjetski poznat proizvođač aspirina, koji je 2018. godine preuzeo Monsanto, korporaciju zloglasnu zbog proizvodnje GM sjemena i herbicida koji kontaminira zemljište, vodotokove i ugrožava zdravlje ljudi. Kontrola sjemena nije samo ekonomsko, već i političko pitanje. Megakorporacije danas kontroliraju države, odlučuju što će ratari sijati, što će supermarketi prodavati, što će ljudi jesti i koje će sljedeće generacije preživjeti.

► Zanimljivo je da se ovi prosvjedi događaju u dekadi obiteljskih gospodarstava koju je proglasio UN. Ima li to veze s time?

Proglašavanjem ove Dekade UN su uvažile potrebu da se zaustave ovakve štetne globalne tendencije. Specijalni izvjestitelj UN o pravu na hranu više je puta u svojim izvještajima naglašavao da korporativni prehrambeni režim ugrožava pravo ljudi na pristup zdravoj i kvalitetnoj hrani u odgovarajućim količinama, te da je prehrambena suverenost uvjet za punu realizaciju prava na hranu. Studije ukazuju da glad i pothranjenost nisu posljedica nedostatka hrane, već nepravične raspodjele i onemogućavanja lokalnih zajednica da odlučuju o svom prehrambenom režimu i agrarnoj politici. Zalihe hrane u svijetu su dovoljne da je osiguraju svima, no ogromna količina se baca, po procjeni FAO oko 13%, a u razvijenim zemljama čak 30%, zbog spekulacija distributera radi maksimalizacije svog profita. Na zahtjev globalnog pokreta poljoprivrednika, potrošača i zaštitnika životnog okoliša Generalna skupština UN-a je 2018. godine usvojila Deklaraciju o pravima seljaka i drugih ljudi koji rad

► Što je prehrambena suverenost?

Najkraće rečeno, to je pravo poljoprivrednika i radnika u ruralnim područjima da odlučuju o svom prehrambenom i agrarnom sustavu. Ono uključuje i niz drugih prava, kao što su pravo na sjeme i na tradicionalno agrarno znanje i praksu, pravo na biodiverzitet i zdrav životni okoliš, kao i slobodu utvrđivanja cijena i tržišta za poljoprivrednu proizvodnju. Prehrambena suverenost se smatra alternativnim modelom ekonomskog i ruralnog razvoja zasnovanim na progresivnoj realizaciji prava na hranu i na zdravlje. Koncept uključuje demokratsku kontrolu i neposredni utjecaj poljoprivrednika, uključujući sitne proizvođače, na formuliranje poljoprivrednih i ruralnih politika na svim razinama.

► Kada i kako je nastao ovaj koncept?

Prehrambena suverenost je kao ideja potekla od globalne koalicije poljoprivrednika La Via Campensina kao odgovor na korporativni prehrambeni režim. Prvi put je promovirana na Svjetskom samitu o hrani 1996. godine, a desetak godina kasnije je koncept i detaljno razrađen i prihvaćen na Međunarodnom forumu o prehrambenoj suverenosti održanom u Maliju. La Via Campesina, koalicija koju čine 182 organizacije iz 81 države s preko 200 milijuna članova, ističe da neoliberalizam, imperijalizam i neokolonijalizam ugrožavaju živote, zdravlje, prirodne resurse i ekosustave, jer u prvi plan stavljaju profit po svaku cijenu. Zagovornici ovog koncepta ističu da lokalne zajednice imaju pravo definirati i odlučivati koju će hranu proizvoditi, na koji način i kako će je distribuirati. Oni se zalažu i za reorganizaciju trgovine hranom, polazeći od stava da hrana prvenstveno služi za ishranu ljudi, a tek sekundarno je predmet trgovine, te se ne smije koristiti ni kao oružje radi podrivanja socijalnog mira.

► Koja je razlika između koncepta prehrambene suverenosti i prehrambene sigurnosti?

Na prvi pogled nema razlike, no samo na prvi. U suštini, ova dva koncepta se umnogome razlikuju. Prehrambena sigurnost se forsira od strane FAO, Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu, unazad pedesetak godina kao rješenje za problem gladi i poticanje poljoprivredog razvoja, no zapravo je stvorila uvjete za koncentraciju ekonomske moći u lancu agrarne proizvodnje i u međunarodnoj trgovini poljoprivrednim proizvodima. Zagovornici koncepta prehrambene sigurnosti polaze od stava da je rješenje za glad i pothranjenost u svijetu povećanje efikasnosti poljoprivredne proizvodnje. Otuda zalaganje za razvoj industrijske proizvodnje i prerade hrane, korištenje tehnologija koje uključuju pesticide, herbicide i slične kemikalije uz minimalnu državnu regulativu i toleriranje monopolskog položaja velikih proizvođača i distributera hrane. Za razliku od ovog koncepta, ideja o prehrambenoj suverenosti polazi od stava da je hrana prvenstveno ljudsko pravo, te da je glad posljedica nepravične raspodjele hrane i moći, odnosno monopolskog položaja i utjecaja transnacionalnih korporacija. U prilog ovome je zaključak Odbora UN-a za svjetsku prehrambenu sigurnost donijet u listopadu prošle godine da je industrijski prehrambeni sustav glavni uzrok višestrukoj krizi hrane u svijetu.

► Što podrazumijeva primjenu ovog koncepta? Što bi jedna zemlja trebala uraditi da ga primijeni?

Smjernice su već dane u Deklaraciji o pravima seljaka i drugih ljudi koji rade u ruralnim područjima. Prehrambena suverenost podrazumijeva da država ima punu kontrolu nad svojim resursima, uključujući zemljište i vodotokove, te potpunu samostalnost u formuliranju i provođenju poljoprivredne, ruralne i razvojne politike koja bi se trebala voditi u interesu građana, lokalnih proizvođača i države. Polazište za ove politike treba činiti ostvarivanje prava ljudi na pristup zdravoj, sigurnoj i kvalitetnoj hrani u dovoljnim količinama, kao i zadovoljavanje interesa lokalnih proizvođača i prerađivača hrane. Poljoprivrednici i lokalne zajednice trebaju imati puno pravo na upravljanje i korištenje zemljištem, sjemenom, stokom, vodotokovima i drugim resursima, kao i na odlučivanje o relevantnim javnim politikama na svim razinama. Ovo podrazumijeva neutraliziranje djelovanja korporacija i stranih kompanija, kao i onemogućavanje strancima da imaju u vlasništvu, pod kontrolom ili koncesijom zemljište i druge prirodne resurse.

► Čime bi se zamijenio postojeći prehrambeni režim?

Primjena agroekologije, ekološke znanosti u agrosustavima, mogla bi uspješno zamijeniti neoliberalni prehrambeni režim kroz preorijentaciju agrarnih sustava u visokoproduktivne sustave, a putem imitiranja i podržavanja prirodnih procesa u agraru uz zaštitu okoliša. Značajno je i stimulirati domaću proizvodnju hrane raznim poticajnim mjerama, uključujući podršku zadrugarstvu, organskoj proizvodnji, obiteljskim, malim i srednjim gospodarstvima. Razvoj poljoprivredne proizvodnje podrazumijeva unaprjeđenje ruralnih područja, uključujući infrastrukturu, zdravstvene i obrazovne ustanove i sve drugo što bi učinilo ove sredine privlačnim za život, napose mladima. Bitno je također podržavati domaću prehrambenu industriju i domaće brendove, uz stimuliranje proizvodnje zdravih, sigurnih i kvalitetnih namirnica. Uz pojačanu kontrolu kvalitete i sigurnosti hrane i poluproizvoda, regulativa države treba obuhvatiti i fiskalnu, poreznu i uvozno-izvoznu trgovinsku politiku. Racionalno poslovanje podrazumijeva izvoziti namirnice, poluproizvode i stoku koje imamo u količinama većim za zadovoljavanje naših potreba, a uvoziti ono što nemamo i što nam je potrebno. Koji je razlog uvoziti, primjera radi, orahe, jabuke i grah koje proizvodimo u dovoljnim količinama, osim interesa uvoznika? Reforma treba obuhvatiti i trgovinu putem stvaranja »kratkih lanaca« između proizvođača i potrošača, te stimuliranje domaćih trgovinskih lanaca, umjesto stranih koji u svim zemljama u koje su se uvukli »uzimaju kajmak«. Prehrambena suverenost mogla bi se ugraditi i u Ustav, te donijeti poseban zakon o ovome, kao što su to neke države već uradile, no bilo bi dovoljno da se država, tj. oni koji njome upravljaju, rukovode zdravim razumom i interesima svojih građana.

► Do sada su četiri zemlje ovaj kocept uključile u ustavom propisane obaveze države: Ekvador, Bolivija, Egipat i Nepal, a druge su ga uključile u zakonski okvir. Uglavnom su to latinoameričke i siromašnije zemlje. Što se promijenilo u ovim zemljama zahvaljujući tome?

Radi se o izuzetno siromašnim zemljama čiji su stanovnici, uključujući poljoprivrednike, bili izuzetno teško pogođeni privatizacijom, neoliberalizmom, djelovanjem transnacionalnih korporacija i monopolizacijom voda i prirodnih resursa. Samo zahvaljujući višedesetljetnim naporima njihovih građana, a putem globalne i regionalnih mreža La Via Campesina, uspjelo se u zalaganjima da se koncept prehrambene suverenosti podigne na nivo ustava. Međutim, prehrambena suverenost je tek jedan od činitelja nacionalne suverenosti. Teško je ostvarivati taj koncept koji zadire u samu srž globalne neoliberalne aždaje ukoliko nedostaju drugi segmenti nacionalne suverenosti, kao što su politička, ekonomska i energetska suverenost, te ukoliko nedostaju alati za demokratsku kontrolu institucija. Ove države i danas potresaju razne političke turbulencije, mnoge od njih uzrokovane vanjskim utjecajima, koje remete funkcioniranje, odnosno reformiranje njihovih privreda i politika u pravcu koji žele građani. Konačno, riječ građana ne slušaju ni institucije EU, kao što vidimo u aktualnim događanjima na europskom tlu.

► Što bi se u svijetu trebalo promijeniti da bi ovaj koncept bio primjenljiv? Kako se može primijeniti u uvjetima tržišne ekonomije? Treba li se, a da bi se ovaj koncept mogao primijeniti, čitav politički i ekonomski globalni poredak izmijeniti? Mogu li ga uspješno primijeniti pojedinačne zemlje neovisno od drugih zemalja i međunarodnog poretka?

Primjena prehrambene suverenosti ne isključuje tržišnu ekonomiju. Naprotiv. Njena primjena isključuje monopole i eliminira njihov monopolski položaj na tržištu, kako bi omogućila ravnopravnu tržišnu utakmicu svim poljoprivrednim proizvođačima, od sitnih do velikih. Neka oni sami utvrđuju cijenu svojih proizvoda polazeći od stvarne cijene koštanja koja će uključiti pravično vrjednovanje njihovog rada, a potrošači će odlučiti što će od ponude u samoposluzi ili na tržnici kupiti. Danas su sitni i srednji proizvođači hrane potplaćeni, dok su monopolisti stekli moć kontrole cijene namirnica. Umjesto iskorjenjivanja gladi nastala je situacija da hrana, iako je ima dovoljno, nije pristupačna svima. U zemljama u razvoju cijene hrane su skoro dvostruko više nego u razvijenim zemljama. Tome su pogodovali i razni međunarodni instrumenti usvojeni u okviru Svjetske trgovinske organizacije, kao što je Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva, koji je omogućio patentiranje sjemena i biljnih sorti, kao i forsiranje liberalizacije trgovine koja je, zapravo, neoliberalna alatka kako bi moćne učinila još moćnijima, a siromašne još siromašnijima. Ne mora se, ipak, čitav globalni poredak izmijeniti kako bi se prestalo s praksom zabrane korištenja tradicionalnog sjemena i ucjenjivanja ratara da kupuju patentirano sjeme s ugrađenim »terminatorom«, kao i s praksom prekomjerne upotrebe pesticida, herbicida i raznih kemijskih preparata koji ugrožavaju zdravlje ljudi. Ne mora se globalni poredak promijeniti kako bi se prestalo sa zagađivanjem zemljišta i vodotokova, i prestalo sa sječom šuma zarad novih obradivih površina. Dovoljno je uključiti zdrav razum i vidjeti kuda ovo sve vodi. No, s obzirom na to da je moć transnacionalnih korporacija toliko narasla, ne obaziru se na štetu koju čine, te da kontroliraju nacionalne ekonomske i agrikulturne politike, njihova kontrola je nužna. Potrebna je i revizija instrumenata Svjetske trgovinske organizacije.

► Što sa srednjim i velikim domaćim poljoprivrednim proizvođačima u ovakvom konceptu? Recimo u Vojvodini poljoprivrednici obrađuju velike površine zemlje dok u nekim drugim dijelovima Srbije obrađuju male parcele. Je li ovaj koncept usmjeren i protiv velikih poljoprivrednih proizvođača?

Koncept je zapravo usmjeren protiv djelovanja monopolista, multinacionalnih korporacija, s kojima se ni veliki poljoprivredni proizvođači ne mogu natjecati. I velikim i srednjim i malim domaćim poljoprivrednim proizvođačima treba omogućiti da imaju kontrolu nad svojom proizvodnjom i odlučuju što će i kako proizvoditi u skladu s potrebama lokalne zajednice.

► Kako se navodi, osnovni cilj ovog koncepta je zdrava ishrana ljudi a ne profit. Ali i poljoprivredni proizvođači moraju imati neki profit, zaradu kako bi opstali i proizvodili. Kako pomiriti te dvije stvari?

Upravo zbog toga što se hrana pretežno proizvodi radi profita (poljoprivrednih, prerađivačkih i trgovinskih korporacija), zarade su lišeni lokalni poljoprivrednici, mala i srednja gospodarstva. Ukoliko i imaju zaradu, ona je mala, a mnogima ne omogućuje opstanak. Sve je prilagođeno najmoćnijima i monopolistima koji su se našli u položaju da diktiraju cijene ne samo hrane već i nadnice radnika u poljoprivredi koje su po pravilu minimalne. Ovakva politika dovela je do osiromašenja i smanjivanja broja lokalnih proizvođača hrane, a egzistencija mnogih širom svijeta je ugrožena, pa i u EU i kod nas. Stoga prehrambena suverenost forsira eliminiranje monopola i liberalizacije trgovine, jer onemogućavaju pravičnu distribuciju prihoda od proizvedene hrane. Prehrambena suverenost se zalaže za zadovoljavanje interesa lokalnih proizvođača hrane, a što uključuje i odgovarajuću zaradu.