FOTO: Medija Centar
Krajem 90-ih godina i tijekom 21. stoljeća sve smo više svjedoci neprimjerenog utjecaja investitora na promjene gradova u Vojvodini. Za mene je ovdje ključni problem to što se o ovakvom opsegu promjena ne raspravlja u javnom prostoru. Ne vodi se dijalog
Dr. sc. Slavica Vujović, dipl. inž. arhitekture, konzervatorica, desetljećima se bavi ukupnim procesom zaštite, od proučavanja, istraživanja, preko izrade dokumentacije, studija i projekata, do tehničke zaštite i prezentacije kulturnog naslijeđa. I nakon odlaska u mirovinu nastavila je rad na zaštiti kulturne baštine i sada je na čelu organizacije Europa Nostra Serbia. U intervjuu za Hrvatsku riječ Slavica Vujović govori o zakonskim preduvjetima za zaštitu baštine, značaju angažiranja civilnog sektora, o tome treba li zaostavštinu prošlih vremena obnavljati i kako je staviti u funkciju samoodrživosti.
► Nakon odlaska u mirovinu ostali ste u području u kom ste radili i za koje ste stručni, a to je zaštita i revitalizacija kulturne baštine. Na čelu ste organizacije Europa Nostra Serbia. Što je Europa Nostra i kada se priključila Srbija?
Europa Nostra (EN) je paneuropska federacija za očuvanje kulturnog naslijeđa, koja je glas konstantno rastućeg pokreta europskog civilnog društva aktivnog u području očuvanja kulturnog i prirodnog naslijeđa (https://www.europanostra.org/about-us). Osnovana je 29. studenoga 1963. godine u Parizu s ciljem da okuplja udruženja i pojedince posvećene očuvanju kulturnog naslijeđa. Europa Nostra se danas prepoznaje kao vodeća u području očuvanja kulturnog naslijeđa u Europi, koja pred kreatorima politika na svim razinama upravljanja – lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i europskoj, nastupa kao snažna zagovornica o višestrukim koristima naslijeđa za ekonomiju, društvo, kulturu i okoliš. Također, teži se aktivnom doprinosu globalnoj mobilizaciji za naslijeđe, posebno kroz bliske odnose s UNESCO-om. Danas se djelovanje Europa Nostre najviše prepoznaje po prestižnoj europskoj nagradi, po brizi o ugroženom naslijeđu i mreži European Heritage habova. Posebno mjesto pripada nagradi Europa Nostre i Europske komisije za kulturno naslijeđe za izvrsne projekte u pet kategorija (konzervacija i ponovna uporaba, istraživanje, edukacija, trening i zanati, sudjelovanje građana i podizanje svijesti, šampioni naslijeđa). Sve je poznatiji i program »Sedam najugroženijih lokaliteta kulturnog naslijeđa u Europi«, koji se realizira od 2013. godine s Institutom Europske banke (https://7mostendangered.eu/). Treći i sve aktualniji pravac djelovanja je umrežavanje civilnog sektora u snažan glas Europe uspostavljanjem mreže European Heritage Hubovih, centara koji su posvećeni očuvanju kulturnog naslijeđa. EN sudjeluje u kreiranju strateških europskih dokumenata koji kulturno naslijeđe stavljaju u širi društveni okvir, kakav je Baukultur, New Bauhaus i najnoviji Kulturni kompas. Danas u više od 40 europskih država ovu razgranatu mrežu čini preko 230 udruženja od kojih neka, poput Europa Nostra Srbije (u daljem tekstu ENS), osnovane 2007. godine, imaju direktne veze s Europom Nostrom i provode postavljene ciljeve ove krovne organizacije i zajedničke gore spomenute programe i linije djelovanja. ENS je osnovana kao dobrovoljno, neprofitno, nestranačko i nevladino udruženje, osnovano na neodređeno vrijeme radi podizanja svijesti o značaju kulturnog naslijeđa kao elementarnog prava svake građanke i svakog građanina, kulturnog naslijeđa koje potiče promjene ka humanom, pravednom, solidarnom i održivom društvu. Djelovanje našeg udruženja zasniva se na poštovanju principa udruživanja i sudjelovanja građana, stručnosti, aktivizma, dostupnosti, održivosti i odgovorne uporabe naslijeđa, a aktivno se zalaže i za uvažavanje prava svih manjinskih i ranjivih društvenih grupa.
► Koliko ta organizaciji može utjecati, pomoći, uraditi da se u Srbiji sačuva kulturna baština? Koliko možete doći do onih koji odlučuju, donose odluke?
Srbija ima sve pravne preduvjete za odgovornu brigu o kulturnom naslijeđu, kao i razgranatu mrežu institucija zaštite zaduženih za provođenje Zakona o kulturnom naslijeđu i ostalih zakona, počevši od Ustava. Sve ključne međunarodne konvencije u području materijalne i nematerijalne baštine ratificirane u Narodnoj skupštini dobile su snagu zakona. Međutim, možemo konstatirati da i pored postojanja pravne osnove za sudjelovanje civilnog društva u području brige o kulturnom naslijeđu i njegovom održivom korištenju, ono nije u dovoljnoj mjeri prisutno, napose kada je u pitanju nepokretno kulturno naslijeđe gdje se odluke donose u institucijama i često u interesu investitora i na netransparentan način. Civilno društvo ima veoma ograničen dodir s donositeljima odluka. Upravo zbog nedostatka dijaloga, baštinici sve više potežu za aktivizmom i bore se za svoje pravo da očuvaju naslijeđe i prenesu ga narednim generacijama. Ova situacija u slučaju ENS mijenja se osnivanjem Europa Nostra Heritage Hub u Beogradu, kao dijela European Heritage Hubs, gdje imamo poziciju ključnog partnera i priliku da postanemo vidljiviji i utjecajniji od lokalnog do europskog plana. Ovaj projekt ima za cilj u području kulturnog naslijeđa i kroz djelovanje civilnog društva podržati društvenu, zelenu i digitalnu transformaciju društva. Za ovu poziciju ENS se kvalificirala sudjelovanjem u već spomenutim programima, u tijelima Europa Nostre, prijevodom ključnih međunarodnih dokumenta na srpski jezik, svojom nagradom Heroji naslijeđa koju dodjeljuje s Delegacijom EU u Srbiji, a čiji je prvi dobitnik Stanka Čoban iz Bača, poznata borkinja za očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa. Upravo jedan od ciljeva Europa Nostra Heritage Huba u Beogradu jest stvaranje mosta između stanovnika i institucija/donositelja odluka uz mogućnost korištenja i znanja i iskustva drugih.
► U 2010. godini Narodna skupština Srbije ratificirala je Okvirnu konvenciju Vijeća Europe o vrijednosti kulturnog naslijeđa za društvo. Koje obveze smo time prihvatili i provodimo li ih?
Okvirna konvencija Vijeća Europe o vrijednosti kulturnog naslijeđa za društvo, poznata i kao Faro konvencija – po mjestu u Portugalu gdje je bila otvorena za potpisivanje prije dva desetljeća – spada u red izuzetno važnih međunarodnih akata na planu očuvanja i korištenja kulturnog naslijeđa. Faro konvencija predstavlja prekretnicu u pristupu kulturnom naslijeđu, naglašavajući njegovu društvenu vrijednost i pravo svakog pojedinca i zajednice da sudjeluje u prepoznavanju, očuvanju i prenošenju naslijeđa. Ona je uvela i pojam »zajednica povezana naslijeđem«, koji je široko prihvaćen. Vrijedno je pažnje da su sve bivše republike Jugoslavije ratificirale konvenciju i time omogućile da krene njena primjena 1. lipnja 2011. godine. Potpisivanjem i ratificiranjem svaka zemlja se obvezuje da će vodeće Faro principe primijeniti i unijeti u nacionalno zakonodavstvo. Srbija je gotovo u cijelosti uvrstila holističku definiciju kulturnog naslijeđa u aktualni Zakon o kulturnom naslijeđu. Tijekom dva desetljeća ovaj dokument je inspirirao brojne inicijative širom Europe, razvio Faro Network i nove modele participativnog upravljanja kulturnim dobrima. U Srbiji postoji veoma aktivna i cijenjena članica Faro mreže, udruženje Almašani iz Novog Sada, koje se nalazi među svega 12 lokalnih inicijativa sa zapaženim rezultatima u cijeloj Europi. Međutim, i pored ovog svijetlog primjera, možemo konstatirati da principi nisu dovoljno poznati i primjenjivani na dobrobit očuvanja i održivog korištenja kulturnog naslijeđa. Oni se primjenjuju organski iz potrebe da se riješe problemi na terenu i prepoznatljivi su u više uspješnih projekata. Ali, postoji velika potreba da se radi na popularizaciji i primjeni Faro konvencije, što je jedna od obveza i Ministarstva kulture.
► Vojvodina je puna zapuštenih i napuštenih dvoraca, kaštela, crkava i drugih reprezentativnih objekata koji su ostali kao zaostavština jednog vremena. Treba li ih obnavljati, tražiti neke druge mogućnosti njihovog korištenja?
Prije svega, želim podsjetiti na dobro poznatu činjenicu da je Vojvodina poznata po ravničarskim predjelima i naseljima koji se prostiru na tri subregije: Bačku, Banat i Srijem, omeđenim velikim i značajnim rijekama: Dunavom, Tisom i Savom. Na ovom specifičnom povijesnom i kulturološkom prostoru postoji jedinstvena kulturna raznolikost koja se uspješno i posvećeno njeguje. Zahvaljujući intenzivnoj industrijalizaciji Vojvodine, započetoj u drugoj polovini 18. stoljeća, ovdje su izgrađeni Veliki bački kanal, različiti hidrotehnički objekti, kudjeljare, svilare, pivovare, mlinovi, industrijski kompleksi. Posebno su vrijedni pažnje veliki posjedi s kompleksima zgrada, gdje su povremeno ili stalno živjele obitelji veleposjednika s ljudima koji su tu živjeli i radili (dvorci, kašteli, ergele, magazini ...) . Priča o njihovom očuvanju je složena i povezana s društveno-političkom promjenom sistema nakon Drugog svjetskog rata kada su komunističke vlasti nacionalizirale imovinu i potpuno promijenile realnost na terenu. Ti objekti su dobivali javne namjene, od škola, sirotišta, ali i tvornica, u kom slučaju je došlo do velikih devastacija. Posebna je priča odlazak podunavskih Švaba, koji su izgradili cijele urbane i ruralne strukture i naselja, veliki broj rimokatoličkih i evangeličkih crkava, kapela i grobalja, koji su izgubili svoje baštinike. Dio tog nepokretnog kulturnog naslijeđa kroz proces valorizacije je dobilo status kulturnih dobara, na osnovu čega je dobiven i osnov za financiranje njihove obnove. Rezultati na ovom planu su veoma skromni, imajući u vidu da se često radi o velikim kompleksima za čiju obnovu su potrebna nerazmjerna sredstva onima s kojima se raspolaže u proračunima kulture. Velika većina ovoga naslijeđa danas je ostala bez namjene i ubrzano propada uslijed prevladanog načina proizvodnje, nedostatka zajednice, neodržavanja, ali nerijetko i vandalizma koji sve to prati. Željela bih i ovom prilikom ukazati na posvećeno djelovanje civilnog društva koje pokušava ovo ugroženo materijalno i nematerijalno naslijeđe učiniti živim. Kroničar Boris Mašić u Centru Adam Berenc iz Apatina sakuplja dragocjenu bibliotečku zbirku (17.-20. stoljeće) koju nalazi u napuštenim crkvama, privatnim legatima. Također, vrijedno je istaknuti i dvije inicijative iz Bačkog Novog Sela, koje predvodi lokalno udruženje NVO Dunav BNS za spas švapske crkve sv. Ane i dvorca Fric Hristić. Formiran je konzorcij (koga čine i Udruženje za očuvanje kulture, tradicije i umjetnosti Selenča i Hrvatska kulturna udruga Antun Sorgg iz Vajske) koji se obvezao da crkva postane mjesto susreta i njegovanja naslijeđa u periodu od naredna dva desetljeća. Odgovor na Vaše pitanje je da se ugroženo naslijeđe mora učiniti živim kroz novu, održivu namjenu u skladu s potrebama zajednice.
► Članica ste Radne skupine za očuvanje kompleksa Generalštaba i Beogradskog sajma. To više nije samo pitanje struke već je postalo političko pitanje. Što biste, gledano iz stručnog ugla, rekli o tome?
Članica Radne grupe postala sam na prijedlog kolega na Forumu, održanom 23. travnja 2024. na Građevinskom fakultetu u Beogradu. Veoma sam ponosna što sam mogla pridonijeti kreiranju Deklaracije o sudbini Beogradskog sajma i Generalštaba, koji je u međuvremenu doživio nezapamćenu podršku stručnih udruženja, uglednih institucija i pojedinaca, ne samo u Srbiji nego i van njenih granica. O ovakvom konsenzusu za spas ugroženog modernističkog naslijeđa Beograda druge polovine 20. stoljeća svjedoči lista od 84 institucije i udruženja iz Srbije i Europe. Najvažnija naučena lekcija je da umrežavanje i korištenje prava na naslijeđe i inzistiranje na poštovanju zakona i međunarodnih akata – izvjesno vode k uspjehu.
► Svjedoci smo da vojvođanski gradovi mijenjaju svoje lice. Nestaju prepoznatljive četvrti širokih ulica i prizemnih kuća. Niču višekatnice među nizovima prizemnih kuća u manjim gradovima s postojećom komunalnom mrežom. Jesu li donositelji planova nezainteresirani za izgled svojih gradova ili su slabi na pritiske politike, investitora?
U manje gradove prenose se modeli »razvoja« iz većih sredina, prvenstveno Beograda i Novog Sada, koji opet slijede međunarodne trendove. Ovo nije novi fenomen, on se ciklično događa kao posljedica ekonomskog skoka, što svjedoče i vojvođanski gradovi i naselja sa zgradama i većim strukturama javne namjene iz druge polovine 20. stoljeća. Krajem 90-ih godina i tijekom 21. stoljeća sve smo više svjedoci neprimjerenog utjecaja investitora na promjene gradova u Vojvodini. Za mene je ovdje ključni problem to što se o ovakvom opsegu promjena ne raspravlja u javnom prostoru. Ne vodi se dijalog. Svjedoci smo da niču podzemne garaže u Novom Sadu, koje su popraćene brojnim problemima i gdje se nije težilo minimalizmu intervencija u zadanom urbanom tkivu. Nestaju parkovi, umjesto da se poboljša kvaliteta i standard života – djeca nemaju površine za igru.
► Koliko su važne lokalne inicijative i koliko ih ima? Inicijative za zaštitu nekih objekata, cjelina? Dajete li im podršku?
Europa Nostra Srbija podržava i visoko cijeni lokalne inicijative. Nagradu Heroji naslijeđa 2024. godine dodijelili smo prof. dr. Viktoriji Aladžić, arhitektici, cijeneći njenu ustrajnu borbu za spas urbanog i arhitektonskog naslijeđa Subotice. U lipnju 2025. ENS je s Udruženjem za zaštitu istorijskog gradskog jezgra Venac Sombor potpisala memorandum o suradnji s ciljem da se na primjeru borbe za ovu prostornu kulturno-povijesnu cjelinu unaprijedi model participacije građana.
Rastući trend aktivizma vidljiv je i na europskom planu. Raste interes za sudjelovanje na natječajima nagrade EN/EU u području »Sudjelovanje zajednice« i »Šampioni naslijeđa« koji svake godine iznova predstavljaju brojne i veoma kvalitetne lokalne inicijative diljem Europe.
► Ono po čemu se Vi najviše prepoznajete jest projekt »Vjekovi Bača«. Ovaj projekt je 2018. godine dobio nagradu Europa Nostra Europske unije za kulturno naslijeđe. Zašto je Bač bio inspirativan za takav veliki i kompleksni projekt?
Projekt »Vjekovi Bača« koji je počeo spašavanjem Tvrđave Bač, u periodu 2006.-2020. izrastao je u platformu za primjenu holističkog pristupa očuvanju i korištenju kulturnog naslijeđa. Bač sa svojim okruženjem kao dio Bačkog podunavlja sa svojom izrazitom kulturnom i vjerskom raznolikošću izuzetno je inspirativan i čini izvor novih saznanja. Dokaz tome je i dodijeljena prestižna nagrada.
► Jeste li zadovoljni koliko je urađeno?
Projekt »Vjekovi Bača« je iza sebe ostavio značajne rezultate (kao svoje naslijeđe), na koje sam osobno veoma ponosna. Osim unaprjeđenja stanja i oživljavanja pojedinačnih spomenika kulture, suradnje s akademskom zajednicom, primjene novih modela participacije, širi prostor Bača je definiran i kao kulturni predio, prvi u Srbiji, koji je uspio proći sve, osim završne faze upisa na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne i prirodne baštine.
Ovi rezultati su nastali u najvećoj mjeri zahvaljujući umrežavanju i zajedničkom djelovanju brojnih aktera na više nivoa, uključujući i međunarodni, na čelu s Pokrajinskim zavodom za zaštitu spomenika kulture. Neke od inicijativa koje se danas razvijaju svjedoče o tome da su »Vjekovi Bača« živa platforma za aktivno učešće kulturnog naslijeđa u društvu.
► Dio projekta bila je i obnova Franjevačkog samostana u Baču. Pater fra Josip Špehar ima niz primjedbi na samo uređenje i korištenje suvremenih materijala, ali i na to da se na neki način prikriva što je hrvatsko. Nema natpisa na hrvatskom, za mjesto njegova rođenja navedeno je Slavonija, koristi se subetnička odrednica Šokci. Predstavnici hrvatske nacionalne manjine ni na koji način nisu bili uključeni u obnovu. S distance od nekoliko godina što biste rekli: jesu li ove primjedbe opravdane?
Franjevački samostan u Baču je bio i dalje jeste važan element kulturne i vjerske raznolikosti Bača i njegovog kulturnog naslijeđa. Učinjen je veliki napor da se loše stanje, prije svega instalacija, unaprijedi i time smanje rizici i osigura trajanje. U svemu je uložen trud, od dolaska u poziciju da se dobije donacija Europske unije, preko složenih međunarodnih procedura oko izvođenja radova i uvođenja dodatnih sadržaja, na kojima se nalazio fokus donatora. Bilo je primjedbi fra Josipa Špehara, ali su one otklanjane tijekom realizacije, budući da je on bio dio tima.
Nažalost, planirana proširena namjena s muzejsko-edukativnim namjenama nije zaživjela. Fra Josip je formirao i učinio dostupnom jedinstvenu zbirku tekstila koja svjedoči o visokim estetskim i zanatskim umijećima Šokaca koji su živjeli i žive na ovim prostorima.
► Kada se neki kompleksi, objekti obnove, sačuvaju, koliko oni nisu samo lijepa slika, već su dio neke šire kulturne, turističke ili lokalne inicijative, ideje?
Problem je upravljanja koje nije riješeno ni u novom zakonu. Nerijetko se ulože značajna sredstva a da se ne preuzmu obaveze za održavanje i korištenje. Postoji više primjera ovakve prakse, koji umjesto da obogate turističku i kulturnu ponudu, postaju slika realnosti i neodgovornosti. Mislim da bi se ovo moralo riješiti na nivou zakona.
► Obnova i zaštita koštaju. Može li se za to naći novac iz stranih izvora i koliko se to kod nas koristi?
Vojvođanska kulturna raznolikost je nešto što je prepoznato pored nacionalne i na europskom planu budući da se radi o jednoj od najznačajnijih vrijednosti Europe kao zajednice naroda. Srbija se nalazi u procesu pristupanja Europskoj uniji pa je samim tim za očekivati da će i nadalje biti dostupni fondovi. Civilno društvo aplicira na međunarodne pozive i programe, ali su vidljivi brojni problemi i prepreke. Iako je bilo obuka za stjecanje ovih specifičnih umijeća i znanja, ipak se mora još puno raditi na tom planu, a prije svega na jačanju kapaciteta udruženja. Stječe se dojam da je sve veća konkurencija na natječajima i da se sve više traži od sudionika uključivanje i vlastitih sredstava, što ih umije demoralizirati. Za nepokretno kulturno naslijeđe zahtijeva se kompletna prateća tehnička dokumentacija, što često predstavlja zahtjevan zadatak. Prekogranična suradnja između Srbije i Hrvatske u području očuvanja i održivog korištenja kulturnog naslijeđa je plodna, na obostrano zadovoljstvo i pomaže međusobnom boljem poznavanju i baštine i naroda, ali i institucija.
► U idealnim uvjetima, a gledano kroz obnovu, očuvanje i zaštitu, kakvu biste Vojvodinu/Srbiju željeli vidjeti?
Željela bih vidjeti Srbiju prije svega s jakom građanskom inicijativom i aktivnim sudjelovanjem građana u transparentnom procesu odlučivanja što treba očuvati. Vidim kampanje podizanja svijesti o vrijednostima i ulozi kulturnog naslijeđa u društvu, u kojima sudjeluju škole, mediji, konzervatori, muzealci, udruženja i sve generacije stanovnika. I da pri tom spomenici kulture dobiju upravljače, koji osiguravanju njihovo redovito održavanje i trajanje. I na sve to da naslijeđe bude nit koja povezuje ljude unutar i van granica na opću dobrobit.
