Rajić je bio svećenik, istaknuti rodoljub, branitelj nacionalnih i crkvenih prava, urednik novina, skupljač narodnih umotvorina, književnik, sastavljač molitvenika, politički djelatnik i humanist, neprikosnoveni vođa tijekom svog javnog djelovanja

Svećenik, kulturni djelatnik, književnik i političar Blaško Rajić (1878. – 1951.) jedan je od najznamenitijih i najpoznatijih Hrvata u Vojvodini, odnosno Srbiji. Zasigurno spada u red najizrazitijih i najsnažnijih duhovnih osobnosti među Hrvatima u prvoj polovici 20. stoljeća u Bačkoj, a treba ga promatrati i mnogo šire. On je svećenik, istaknuti rodoljub, branitelj nacionalnih i crkvenih prava, urednik novina, skupljač narodnih umotvorina, književnik, sastavljač molitvenika, politički djelatnik i humanist, neprikosnoveni vođa tijekom svog javnog djelovanja.

Preminuo je prije 75 godina, 3. siječnja 1951. godine u Subotici, gdje je uz najveće počasti sahranjen u Kerskom groblju pokraj kapele sv. Ane, gdje spomenik čuva uspomenu na svijetli lik ovog velikana Crkve i hrvatskog naroda.

Svećenički poziv

Blaško Stipan Rajić rođen je 7. siječnja 1878. godine u siromašnoj subotičkoj gradskoj četvrti, u Gatu, od oca Ilije Rajića, nadničara i radnika u ciglani, i majke Marije Perčić.

Mimo običaja u siromašnim bunjevačkim obiteljima, roditelji su svoga sina dali u školu. Sve škole završio je na mađarskom jeziku, kako onu pučku u Subotici (1885. – 1889.) tako i šest razreda gimnazije također u Subotici (1889. – 1896), a potom i sedmi i osmi razred isusovačke gimnazije, kao i studij teologije u Kalači (1896. – 1898.; 1898. – 1902.). Za svećenika je zaređen 24. lipnja 1902. godine u Kalači, a Mladu misu proslavio je u svojoj rodnoj župi.

Blaško Rajić je svoju svećeničku službu započeo kao kapelan u Dušnoku (1902. – 1903.), drevnom hrvatskom naselju u kojem je razvio svoju mladenačku djelatnost protiv pokreta »Nazarenaca«. Zatim je tri godine (1904. – 1906.) bio kapelan u Santovu (Hercegszanto). Iz Santova dolazi za kapelana u Župu sv. Terezije u Subotici gdje ostaje do imenovanja župnikom župe sv. Roka, 1911. godine, u kojoj je ostao sve do svoje smrti 3. siječnja 1951. godine.

U župi sv. Roka započeo je njegov dugi i plodni pastoralni i kulturno-društveni rad, koji je prekinut samo kratko za vrijeme Drugoga svjetskog rata (1941. – 1943.). Ova hrvatska župa Rajićevim dolaskom za župnika doživjela je procvat. U njoj je pokrenuo akciju očuvanja narodnih stečevina i običaja. Uveo je elektrifikaciju u crkvu. A najpoznatiji će ostati po tradicionalnoj obiteljskoj svetkovini dužijanci koju je uveo u crkvu i time joj dao općenarodni karakter.

Političko djelovanje

Rajić se vrlo rano uključio u preporodna gibanja koja je među bačkim Hrvatima pokrenuo Ivan Antunović, a nakon smrti Paje Kujundžića 1915., on je preuzeo čelnu ulogu među hrvatskim svećenicima u Bačkoj. Do rata je bio pripadnikom bačke Kršćansko-socijalističke stranke, osnovane 1907.

Potkraj i poslije Prvoga svjetskog rata odigrao je odlučujuću ulogu: sudjelovao je na Hrvatskom saboru 28. listopada 1918. u Zagrebu, zatim je u Subotici 10. studenoga 1918. organizirao veliki narodni skup na kojem je objavio odcjepljenje Subotice od Ugarske (tada se na subotičkoj Gradskoj kući zavijorila hrvatska trobojnica), a bio je i u Narodnoj skupštini održanoj 25. studenoga 1918. u Novome Sadu, na kojoj je proglašeno priključenje Bačke, Baranje i Banata Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kao važan akter preporodnih gibanja među bačkim Hrvatima, bio je 22. rujna 1919. sudionikom bunjevačkog poslanstva koje je otputovalo u Pariz na Mirovnu konferenciju. On je uz biskupa Lajču Budanovića zaslužan za pripajanje sjeverne Bačke novostvorenoj državnoj zajednici Južnih Slavena. Postao je član Ustavotvorne skupštine.

Svoju javnu i političku djelatnost u međuratnom razdoblju nastavio je u okviru Bunjevačke i šokačke stranke i Vojvođanske pučke stranke, doduše s manjim uspjehom. Veliku popularnost i simpatije dobio je nakon stoički pretrpljene torture nakon ulaska okupatorskih postrojbi u Suboticu 1941. Naime, Mađari su 12. travnja 1941. uhitili »kerskog plabanoša« zbog ranije »krivice« jer se zalagao za to da Bačka uđe u jedinstvenu južnoslavensku državu. Nakon okrutnog tjelesnog mučenja i zatočenja u Konjičkoj vojarni u Subotici, gdje je bio na popisu onih Subotičana koji su završili pred streljačkim strojem, zauzimanjem hrvatskog episkopata i osobno dr. Alojzija Stepinca, posredništvom Vatikana, interniran je 25. svibnja 1941. godine u franjevački samostan u Budimpešti. Na svoju svećeničku i župničku službu vraćen je nakon dvije godine, u travnju 1943. godine.

Po povratku iz uzništva, Rajić travnja 1943. postaje predsjednik Gradskog narodnooslobodilačkog odbora, a od 1945. član Skupštine i Vlade AP Vojvodine.

Na jednoj od zanimljivih fotografija iz srpnja 1945. godine Rajić je u društvu tadašnjeg predsjednika Federativne Narodne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita koji je u svom prvom posjetu Subotici, na Gradskom stadionu obavio smotru XVI. vojvođanske brigade.

Blaško Rajić poznat je po svojem ustrajanju na hrvatskoj nacionalnoj svijesti Bunjevaca. U Zagrebu je, 23. travnja 1939., predvodeći izaslanstvo od 50 bačkih Bunjevaca i Šokaca rekao: »Bunjevci i Šokci u Bačkoj... priznaju se za česti i uda onoga naroda koji živi u Međimurju, u Zagorju, u Lici pod Velebitom, na Hrvatskom Primorju, koji s nama isti jezik govori, najvećim dijelom istu vjeru ispovijeda, odgojen na grudima iste kulture, iz koje je ustao Ante Starčević i Stjepan Radić. Priznajemo se za česti hrvatskoga naroda, s kojim želimo dijeliti sudbinu u borbi i pregaranju za sve, što je Bog svakom narodu namijenio za čestiti, sretan i pravedan narodni život...«.

Društveni i kulturni rad

Kao svećenik Rajić se odmah posvetio društvenom i humanističkom radu. Tako je kao kapelan u Dušnoku osnovao »Prosvjetno društvo Katolički krug« (1903). Zauzimao se za vraćanje prijašnjih crkvenih obreda na hrvatskom jeziku. Potkraj 1903. Rajić je premješten u Santovo, mjesto u kojem se ističe njegova borba za narodnosna prava. On je, naime, i u crkvi bio rodoljub i naglašavao da je grijeh zatajiti svoje podrijetlo i djeci ne predati znanje materinskoga jezika. Ustrojava Posudbenu zadrugu, od koje su siromašni ljudi mogli dobiti novac bez kamate, a potom utemeljuje i Katolički krug, koji postaje omiljenim stjecištem i naših ljudi. Ondje su se izvodile priredbe kulturno-vjerskoga sadržaja, posuđivale knjige, čitale naše novine i godišnjaci, te slušala zanimljiva i korisna, najčešće njegova, predavanja.

U Subotici je Rajić utemeljio više društava: Katoličko divojačko društvo (1912.), Prvu subotičku školsku zadrugu (1913.), Radničko i učeničko križarsko bratstvo, Prosvjetno društvo »Katolički krug«, Dobrotvornu zajednicu Bunjevaca i Hrvatsku kulturnu zajednicu (koju je osnovao 1936., a rad joj je odobren godinu poslije), a zajedno s Lajčom Budanovićem utemeljio je Maticu subotičku.

Bio je predsjednik Matice subotičke (osnovana 14. siječnja 1934. na prvom Razgovoru u Subotici) te Hrvatske kulturne zajednice (osnovana 8. ožujka 1936. u prostorijama Matice subotičke). Bio je predsjednik Organizacijskog odbora veličanstvene proslave 250. godišnjice doseobe veće grupe Bunjevaca u Bačku i Suboticu (14 – 16. kolovoza 1936.).

Bio je iznimno agilan u očuvanju narodnih stečevina, primjerice u očuvanju tradicijskih običaja i okupljanja kao što je prelo.

Dužijanca živi zahvaljujući Rajiću

Blaško Rajić je u narodu ostao upamćen kao svećenik koji je narodni obiteljski običaj »dužijancu« 1911. godine prenio u crkvu. Tako je skupa s Katoličkim divojačkim društvom do 1922. a potom i Momačkim društvom organizirao crkvenu proslavu dužijance, slavlje zbog završetka žetve te zahvalnost Bogu za kruh svagdašnji. Podružnicu Momačkog društva Rajić je osnovao u svojoj župi. Dužijanca je postala općenarodna proslava koja traje do danas i simbol je vjerskog i nacionalnog identiteta Hrvata u Bačkoj.

Književni i publicistički rad

U književnosti je Rajić ostao upamćen kao sakupljač usmene predaje, pisac, pokretač, nakladnik i urednik novina (Subotičke novine 1920. – 1941.), časopisa (Klasje naših ravni, 1935.). Obnovio je 1920. izlaženje Subotičkih novina (pokrenute su 1893., a izlazile su do 1898. kao glasilo namijenjeno Bunjevcima, s izraženim kritičkim stavom prema režimu). Kada bi (i) režim Kraljevine Jugoslavije zabranjivao izlaženje Subotičkih novina, Rajić bi ih tiskao pod nazivom Hrvatske novine. Bio je urednikom, odnosno, surađivao je u Našim novinama, Zemljodjelcu i u drugim hrvatskim glasilima.

Rajić je sakupljač narodnog blaga, pripovjedač, epski pjesnik, pjesnik, sastavljač molitvenika, pisac poučnih kršćanskih pouka. Svojim djelima je ušao u antologije proze i poezije bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.

Napisao je pripovijest Pridslava iz početka kršćanstva (Subotica, 1910.); pripovijest iz apostolskog doba Stari mirotvorci (Subotica, 1925.); igrokaz u tri čina s biblijskim motivima Betlehem (Subotica, 1913.); napisao je niz pripovjedaka iz bunjevačkog narodnog života, ili autobiografske priče koje je sabrao i objavio u zbirkama Našim šorom (Subotica, 1928.) i Bunjevčice (Subotica, 1937.).

Skupina Rajićevih pripovijesti Ivan i Bašo govori o nezgodama i doživljajima Bunjevaca Ivana i Baše u raznim prilikama poslije Prvoga svjetskog rata s jakom prosvjetiteljskom notom. Rajić je od 1921. do 1941. objavio 16 ovakvih crtica u novinama i u kalendaru Subotička Danica, a dvije je uvrstio zbirku Bunjevčice.

Kao sakupljač bunjevačkih narodnih pjesama Rajić je objavio dvije knjige Narodno blago (Subotica, 1912. i 1923.).

Najveće književno djelo Blaška Rajića je ep u 24 pjevanja Slava koji je napisao 1941. i 1942. dok je bio interniran u franjevačkom samostanu u Budimu. Rukopis Rajićevog epa objavljen je tek 1998. godine. Ep Slava u 24 pjevanja ima oko 4000 stihova deseteraca.

Blaško Rajić je tekstove objavljivao pod različitim imenima i pseudonimima, među kojima su: Blaško Rajić, Blaž Raić, R. B., p. b., B. Sivić, Ilovac.

Djela

Šta obećaje crvena demokracija? A šta daje?, Subotica, 1908.

Velika duhovna manna ili duše hrana u molitvma i pismama za kršćane katolike, Subotica, 1908.

Pridslava, pripovist iz početaka kršćanstva, Subotica, 1910.

Narodno blago, narodne pjesme i poslovice, Subotica, 1912.

Betlehem, pastirska igra u tri čina, Subotica, 1913.

Narodno blago, zbirka narodnih pjesama i poslovca, svatovske pjesme, Subotica, 1923.

Stari mirotvorci, pripovijest iz doba apostolskog, Subotica, 1925.

Našim šorom, pripovijesti, Subotica, 1928.

O ženidbi, (s Lajčom Budanovićem), poduka, Subotica, 1928.

Bunjevčice, crtice iz života bunjevačkih Hrvata, Zagreb, 1936.

Slava, ep u 24 pjevanja, Subotica, 1998.

Odlikovanja i priznanja

Za svoj uzoran svećenički život i pastoralni rad Rajić je odlikovan s nekoliko crkvenih časti. Imenovan je papinskim prelatom, a zatim apostolskim protonotarom, što je najviše odlikovanje koje može dobiti jedan svećenik. Dugo godina je vršio i uglednu službu generalnog vikara Bačke apostolske administrature.

U Subotici je jedna ulica nazvana njegovim imenom, u Mjesnoj zajednici Prozivka.

Bista Blaška Rajića nalazi se u središtu grada Subotice, kao i u crkvi sv. Roka na koju se redovito postavljaju žitni vijenci prigodom dužijance.

Priredili: Katarina Čeliković i Andrija Anišić