SONTA - U vrijeme naših pradjedova Sonta je bila poznata po vrijednim i poštenim nadničarima. Radilo se naporno, obitelji su uglavnom bile brojne, djece puno, nije nam prijetila bijela kuga. Istina, nije uvijek bilo dovoljno kruha, o mesu da i ne pripovijedamo, ali je zato u svakom momentu srce bilo puno veselja. Pilo se i pjevalo, veselilo i tugovalo, ljubilo i patilo, ženilo i udavalo, a sve to uz gajde. Gajde su bile dio šokačke duše. Prije tamburice, prije harmonike, prije bilo kojeg instrumenta, gajde su nas uveseljavale, a kadgod je njihov zvuk liječio i najtežu tugu. Uz gajde se bećarilo, uz gajde se igralo »na ćošu«, uz gajde se ženilo i udavalo, i u soldate ispraćalo. Gajdaš je bio prvi čovjek u selu. Nije poznato zbog čega, no zvuk gajdi je vremenom utihnuo. Potisnuli su ga drugi instrumenti i drugačiji stil života. Nema više one vesele sirotinje, nema više onako brojnih obitelji, nema okupljanja na ćošu, a ni prela. Nema ni onih bećara. Gajde su utihnule samo na nekoliko desetljeća, ne zauvijek. One se posljednjih godina u Sonti ponovno javljaju. Ovog puta našle su utočište u rukama i duši Adama Vulića-Strunje, samoukog svestranog glazbenika, člana KPZH »Šokadija«.
Adam Vulić, rođen 1966. godine, s glazbom je nerazdvojan od svoje pete godine, kada mu je otac kupio harmoniku. Sam je učio svirati, »na sluh«, bez učitelja glazbe, bez poznavanja nota. S gajdama se susreće u Vinkovcima, na seminaru o tradicionalnim glazbalima 2000. godine. Adam kaže da je najveći utjecaj na njegovo opredjeljenje za sviranje gajdi imala Anita Tomoković iz Osijeka, gajdašica i predavačica na spomenutom seminaru. Gajde koje svira Adam u vlasništvu su KPZH »Šokadija«, koji ih je nabavio u siječnju 2001. godine, a već u veljači sljedeće godine Adam je imao prvi nastup, u Aljmašu, kao sudionik »Šokačkog prela«. Do sada je nastupao na više značajnih manifestacija, a kruna njegovog dosadašnjeg rada nedvojbeno je nastup u Zagrebu, u dvorani »Vatroslav Lisinski«. »Preporučio bih mladeži, bez obzira na nacionalnost i vjeru, da se više okrenu kulturi i sportu, da poštuju izvornost i tradiciju predaka, ne srameći se svojega, ni vjerskog ni nacionalnog, istovremeno poštujući tuđe. Želio bih, ukoliko jednoga dana odem iz Sonte, za sobom ostaviti nasljednike, bar kad je riječ o glazbi«, kaže Adam.
Ivan Andrašić
