Na groblju su sahranjeni i pojedini Hrvati. Ovdje ima nekoliko pokojnih predstavnika sonćanske »dijaspore«, pridošle udavanjem ili ženidbom za Mađarice i Mađare u susjednom selu, ali i onih Hrvata koji su ovdje bili na službama ili pridošli kao novija emigracija iz različitih ekonomskih razloga

Prvo, staro groblje u Bogojevu, selu u zapadnoj Bačkoj, danas nekoliko kilometara udaljenom od lijeve obale Dunava, službeno je započelo biti posljednje počivalište lokalnih žitelja, tada gotovo isključivo katolika, 1771. godine. Ono se napunilo već za 47 godina te je 16. studenoga 1818. godine otvoreno novo. Groblje je toga dana blagoslovio bački naddekan i župnik Bálint Polereczky. Površina za groblje uzeta je od općine Bogojevo, nalazi se na starom Doroslovskom putu, prvobitno je, a i danas se to razaznaje, bila ograđena jarkovima, te već tada žičanom ogradom. Po zapisima iz arhiva bogojevske župe sv. Ladislava, ugarskoga kralja, koje je načinio administrator ove župe Adalbert Rácz, od opredjeljivanja ove površine za groblje do dana kada je bilo spremno za sahranjivanje prošlo je četiri mjeseca. Plan je bio da se na njemu sahranjuju pokojnici oko 30 godina, jer se predviđalo, kako navodi Rácz, da će biti napunjeno grobovima u tom razdoblju, te da se nakon toga pokopi nanovo obavljaju na starom groblju. To se može smatrati prirodno racionalnim planom za ono vrijeme, no čini se da se, smanjivanjem broja žitelja, od te ideje odustalo.

Rácz spominje i popis osoba koje su sudjelovale u svečanosti blagoslova. Osim naddekana (arhiprezbitera) bačkog i administratora lokalne župe, tu su bili i glavni sudac János Schimits (u Ugarskoj najviši dostojanstvenik kojeg je imenovao kralj i koji je upravljao županijom), zatim općinski bilježnik, crkveni sindik, zvonar, seoski učitelj, kantor, općinski načelnik i zvaničnici Općine, načelnik Sirotinjskog doma i općinski rizničar.

Značajni katolički marker

Danas je, osim crkve sv. Ladislava, upečatljivi sakralni objekt i značajni katolički marker Bogojeva grobljanska kapela, u središtu ovoga groblja, sagrađena zahvaljujući zakladi mještanke Borbále Horák. Ona je dvije godine živjela kao udovica, s uspomenom na svog voljenog supruga u srcu, od kojeg se morala rastati u mladoj dobi. Godine 1819. udala se za Andrása Rumija, udovca, i tako postala suputnica svom drugom suprugu u dobru i zlu. Par je imao malo vremena za zajednički život, živjeli su u braku godinu i pol, jer je Borbála umrla u dobi od 34 godine, 30. ožujka 1821. Prije smrti Borbála je seoskom vijeću položila 60 forinti za izgradnju kapele na groblju. Župnik Mihály Sinkó odlučio je dati izgraditi kapelu. Nacrt je izradio arhitekt Géza Koczka iz Subotice, a proračun je pripremio župnik. Ugovor o gradnji sklopljen je s majstorom zidarom Antalom Mayekom iz Apatina.

Župnik Sinkó položio je temeljni kamen kapele na Veliki četvrtak, 30. ožujka 1899. Unutrašnjost kapele, izgrađene u gotičkom stilu, duga je 8,5 m, široka 4,5 m, a visina njezina križnog svoda je 5 metara. Zvono teško 145 kg postavljeno je u toranj i prvi put zazvonilo 20. lipnja te godine. S jedne strane zvona bio je lik uskrslog Isusa s pobjedničkom zastavom, a s druge anđeo koji puše u trubu. Zvono je izradio Sándor Bodicsy, ljevač zvona iz Baje. Zvono je bilo ukrašeno potpisom: »Ustat ćemo na zvuk trube«, što je često korištena i snažna biblijska slika događaja uskrsnuća vjernih mrtvih pri drugom Kristovom dolasku na Zemlju. Oltar, izgrađen u gotičkom stilu, prikazuje Isusa na križu, s Djevicom Marijom s desne strane i Ivanom, ljubljenim učenikom, s lijeve strane. U Povijesnom shematizmu Kalačko-bačke nadbiskupije navodi se da je kapela posvećena Isusu Kristu raspetome.

Foto: Emil Ruppa

Foto: Emil Ruppa

Poticaj na stalnu molitvu za pokojne

Iako skromnih dimenzija, ova neogotička kapela prkosi uobičajenoj slici grobljanske arhitekture. Poput minijaturne katedrale, njeni šiljasti lukovi i vitke linije unose dašak gotičke uzvišenosti usred mirnog grobljanskog pejzaža malog sela, čiji su pobožni i imućni stanovnici bili svjesni oplemenjujuće vrijednosti sakralne arhitekture. Danas, u okruženju groblja koje je postalo mjesto sahranjivanja i pravoslavnih, s malim dijelom u kojemu su i preostali grobovi Židova, te, što nije čest slučaj u Vojvodini, prostorno odvojenim i koncentriranim grobovima bogojevskih katolika Roma, ova nedavno obnovljena kapela ima poseban značaj. Litrurgijski se aktivno koristi, te ostaje poticaj na stalnu molitvu na mjestu gdje su oni kojima se »život mijenja, a ne oduzima«, kako kršćani vjeruju.

Na groblju su sahranjeni i pojedini Hrvati. Ovdje ima nekoliko pokojnih predstavnika sonćanske »dijaspore«, pridošle udavanjem ili ženidbom za Mađarice i Mađare u susjednom selu, ali i onih Hrvata koji su ovdje bili na službama ili prodošli kao novija emigracija iz različitih ekonomskih razloga. Hrvati su u poslijeratnim popisima činili 1-2% stanovnika ovog sela. Po posljednjim popisima, od 1.245 stanovnika Hrvatima se izjasnilo njih devetoro. Мađari su na prvom mjestu među prisutnim narodima (42,4% stanovnika), slijede Romi (31,8% – Bogojevo je prvo mjesto u Vojvodini po udjelu romskoga življa u ukupnom stanovništvu), te Srbi, kojih ima 16,2%.

Podaci: etnolog Emil Ruppa

Marko Tucakov