Ono što je najvažnije je što papa Ivan X. 925. godine upućuje pismo Tomislausu Rex Croatorum, kralju Hrvata * Formalno, moramo reći da je naziv Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije nastalo u doba Petra Krešimira IV. i kasnije Dmitra Zvonimira kojega je papa 1075. okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije * Malo je poznato i u Hrvatskoj i u Srbiji da postoji kip Kralja Tomislava u Skupštini Srbije

Prof. dr. sc. Željko Bartulović pročelnik je Katedre za povijest prava i države na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Radio je ili radi kao gostujući nastavnik na pravnim fakultetima u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Autor je ili koautor četiri knjige i 50-ak znanstvenih radova, od kojih najveći broj u cijelosti ili dijelom obrađuje povijest države i prava prostora Hrvatske, bivše Jugoslavije i svijeta, od antike do kraja XX. stoljeća. Član je Društva braće hrvatskog zmaja koje je organiziralo proslave obljetnica Hrvatskog Kraljevstva i član Matice hrvatske.

Na XXIV. Danima hrvatske knjige i riječi, održanim u Subotici, govorio je o državno-pravnoj važnosti Tomislava rexa Hrvata u 10. stoljeću i 1.000 godina kasnije. S njim smo razgovarali o malo poznatim činjenicama vezanim uz prvoga kralja Hrvata, istraživanjima srednjovjekovne povijesti i simbolici kralja Tomislava danas.

► Član ste Društva braće hrvatskog zmaja koje je prije sto godina bilo glavni organizator, uz Hrvatski sokol i Katoličku crkvu, proslave tisuću godina Hrvatskoga Kraljevstva diljem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, posebno na teritorijima gdje su nastanjeni Hrvati. Kako je nastalo i što radi ovo Društvo?

DBHZ osnovano je 1906. godine. Osnovao ga je Emilij Laszowski s ciljem isticanja tradicije i simbolike smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u takozvanoj uroti, a zapravo pobuni protiv Habsburgovaca. Prije toga Nikola Zrinski je bio na čelu jedne takve inicijative i povezivao Hrvate i Mađare u tu jednu zajedničku političku struju protiv Habsburgovaca kojima se zamjeralo da nisu uradili sve da oslobode hrvatske i ugarske krajeve od vlasti Turaka. Nezadovoljni su se povezali, car Leopold je to otkrio i nakon procesa oni su smaknuti. Do 1918. Habsburgovci su tvrdili da su oni urotnici, zločinci, a mi ih trebamo nazivati pobunjenicima. Tako da je 1906. kao vid otpora protiv germanizacije i Habsburgovaca osnovano Društvo braće hrvatskog zmaja kojemu je sjedište u Zagrebu u kuli na Kamenitim vratima. Družba je djelovala do 1945. kada je odlukom tadašnjih vlasti bila ugašena, a obnovljena je 1990. godine. To je organizacija koja brine i čuva tradicije hrvatskoga naroda, osobito Zrinskih i Frankopana. To je simbol hrvatske državnosti i otpora Habsburgovcima, a kasnije su htjeli obilježiti i druge osobe i događaje iz hrvatske povijesti državnosti. Tako je nastala ideja o obilježavanju 1.000. obljetnice kralja, a fra Mijo Čuić je inicirao da se podigne crkva u Duvnu, današnjem Tomislavgradu 1917.

► Što povijesne činjenice govore o tome tko je bio kralj Tomislav?

On je bio rex, kralj Tomislav. O njemu postoji s jedne strane povijesna priča koja je nastala u XIX. stoljeću, koje je bilo romantično doba i kada se tako gledalo i na povijest kao i u književnosti, te su pisci na romantičan način bilježili ne samo hrvatsku, srpsku, već i povijest drugih europskih naroda. To je bilo takvo doba. S druge strane, postoji znanost, pristup koji istražuje kritički ono što možemo saznati. Tomislav je stoljećima bio praktično zaboravljen do istraživanja spisa 60-ih i 70-ih godina XIX. stoljeća Ivana Kukuljevića Saksinskog, koji je tada bio na čelu Arhiva u Zagrebu. Saksinski je pronašao ime Tomislava rexa i smatrao je da to treba istražiti i istaknuti u hrvatskoj povijesti. Naime, osim Zvonimira kao kralja, ostali hrvatski kraljevi bili su kroz stoljeća pomalo zaboravljeni. Onda su drugi hrvatski povjesničari Vjekoslav Klaić i Tadijas Mičiglas također istraživali kralja Tomislava i treba razumjeti političko okruženje tada. To je bilo doba borbe protiv germanizacije i mađarizacije i tvrdilo se da Hrvatska ima svoju državnost, državu i iskoristili su tu činjenicu – evo rex, kralj Tomislav, to je dokaz postojanja hrvatske državnosti. Ono što je najvažnije pri tome je što papa Ivan X. 925. godine upućuje pismo Tomislausu Rex Croatorum, kralju Hrvata. Međutim, tu je sad i problem, a to mi povjesničari istražujemo. Ne spominje se kao kralj Hrvatske, dakle još nemamo tog pojma, rekli bi danas moderne države. Međutim, osim što papa, jedan vrlo važan međunarodni faktor naziva Tomislava kraljem, imamo dokaze i o postojanju onoga što mi danas smatramo standardima države, govori se i o granicama hrvatske. Bizantski car Konstantin Porfirogenet kaže da su zapadne hrvatske granice s one strane Učke, dakle obuhvaćaju trećinu Istre do Plomina, do Labina. Spominje i da su dalmatinski gradovi u vlasti Hrvatske, to je nepobitno. Sad možemo dvojiti dokle bi bile te granice, a on kaže na jugu do rijeke Cetine, e sad sjeverno dokle ide ta granica? Dakle, to bi bio prostor današnje Hercegovine, dijelovi današnje Bosne, a znamo da se spominje i biskupija u Sisku, ponuda da je preuzme Grgur Ninski, što bi značilo da je ta biskupija sigurno na prostoru te hrvatske države. Dakle, to je drugi kriterij. Spominje se i narod koji je izabrao Tomislava za kralja da je to bilo na nekom polju, kaže se polju Delminiuma pa se smatra da je to bilo Duvno. Dakle, tri kriterija za državnost imamo i još papa, važan međunarodni faktor, naziva ga rexom. Ali, s druge strane, riječ rex tada u germanskoj koncepciji i pogotovo oznaka rex Hrvata kada se tako spominje, označava vođu naroda koji obično vodi narod u ratovima. Ali to je više od ranijeg naziva dux, vojvoda, odnosno knez, koji se koristi za prethodne hrvatske vladare, što znači da papa jednim diplomatskim rječnikom nagovještava da je taj Tomislav viši u svome rangu i da hrvatska državnost raste, znači to je još jedno priznanje. A formalno moramo reći da je naziv Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije nastalo u doba Petra Krešimira IV. i kasnije Dmitra Zvonimira kojega je papa 1075. okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije i tada u XI. stoljeću možemo govoriti u punom značenju o kraljevstvu, a stotinjak godina ranije to je jedan prijelaz, Hrvatska jača kao država i traži svoje međunarodno priznanje.

► Što je još važno istaknuti za ovo razdoblje?

Istaknuo bih da s jedne strane postoji to jedno romantično tumačenje povijesti, mi učimo djecu nekakvim markerima, osnovnim stvarima i to je uobičajeno. Ne treba bježati od toga, ali znanstvenici moraju istražiti sve do detalja. Obično se kaže kako su Hrvati bili povezani s Katoličkom crkvom, papom, kako su uvijek bili na njenoj strani, kako je Hrvatska uvijek bila okrenuta Zapadu. Međutim, kada pogledamo povijest, Branimira i upravo Tomislava i kasnije vladare, Hrvatska je bila jedan most, prostor između Istoka i Zapada. Politika je pragmatizam, tu nema ideala, i Hrvatska i pomalo i njezini vladari u svojim odnosima uvijek su morali voditi računa o velikim silama. Male države uvijek moraju tako raditi pa i danas. S jedne strane postoji zapad, Franačka država, postoji papa, ali s druge strane je Bizant. I morate imati dobre odnose i s Bizantom. Tomislav je dobio na upravu dalmatinske gradove, rekli bi bizantsku Dalmaciju, pa od koga drugoga nego od Bizanta. A s druge strane, njega papa naziva rexom što je uspjeh, znači malo Istok, malo Zapad. Isto tako i kasnije Petar Krešimir i Dmitar Zvonimir priznanje dobivaju od Zapada, ali moraju voditi računa o Bizantu koji je tada bio jak. Također, i u Srbiji kraljevska titula, kraljevsko priznanje Stefana Nemanje Prvovenčanoga 1217. došlo je prvo sa strane Zapada zato što mu je bilo lakše na Zapadu dobiti priznanje nego sa strane istoka, Bizanta i Carigradskog patrijarha.

► Od kada datiraju kontakti između Hrvata i Srba?

Konstantin Porfirogenet u X. stoljeću govori o Srbima i upravo je vezano uz kralja Tomislava. Bugarski car Simeon krenuo je na Srbe i porazio ih i župan Zaharija je utočište potražio kod Tomislava koji ga je primio u Hrvatskoj. To dokazuje dobar odnos između dvojice ljudi i jedne elite, ali vjerojatno i naroda. Nakon nekoliko godina, kada su Bugari bili poraženi, Srbi se pod vodstvom Časlava vraćaju u Srbiju i zato je Tomislav bio jako prihvaćen i u doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od tadašnjeg kralja Aleksandra Karađorđevića. On je isticao primjer te suradnje i koji je, da bi istaknuo kako je on ujedno i kralj Hrvata, podržao veliku proslavu 1925. godine, što je malo poznato danas. Također je on bio taj koji je preimenovao Duvno u Tomislavgrad. Tada je napravljen i kip kralja Tomislava u Zagrebu Frangeša Mihanovića simbolično od topova iz Prvog svjetskog rata kada je poražena Austro-Ugarska kako bi se pokazalo da se topovima kroz rat kovala zajednička država i suradnja naroda. Zanimljivo je, međutim, da taj kip u Zagrebu nije postavljen ni u doba Kraljevine SHS, ni Kraljevine Jugoslavije, nisu ga htjeli postaviti ni Banovina Hrvatska 1939. ni tzv. NDH, već ga je postavila komunistička vlast 1947. s novim natpisom na postamentu. Napisali su da je kralj Tomislav simbol bratstva i jedinstva hrvatskog i srpskog naroda dok danas Hrvatska obilježava 1.100. godina Hrvatskog Kraljevstva u jednom drugom smislu. Također je malo poznato i u Hrvatskoj i u Srbiji da postoji kip kralja Tomislava u Skupštini nekadašnje Jugoslavije, odnosno Skupštini Srbije. Kip je napravio Hrvat Vanja Radauš i može se vidjeti i danas u predvorju, jer je Kralj Aleksandar za rodonačelnika dinastije stavio Karađorđa, za srpsku državu stavljen je Stefan Dušan, za Slovence je stavljen Kocelj, a za Hrvate kralj Tomislav.

► To su dakle najstariji kontakti koji su bili zabilježeni od strane jednog neutralnog, visoko rangiranog promatrača iz Bizanta. Kakvi su bili kontakti kasnije tijekom povijesti? Je li bilo konflikata između Hrvata i Srba?

Konflikata uglavnom nije bilo. Prostor gdje su se ti utjecaji presijecali, ranije u srednjem vijeku, bio je prostor Bosne. Pa imate priču čija bi bila Bosna. Imate s jedne strane srpske vladare koji vladaju na dijelovima srednjovjekovne Bosne, imate Hrvate narodne vladare koji vladaju nekim dijelovima Bosne, mađarske vladare iz obitelji Arpadovića-Anžuvinaca, Matijaša Korvina koji vladaju nekim dijelovima Bosne, znači osobito onda kada je Bosna bila slaba i kada nije imala svoju državnost. Ali postojala su i vremena kada je Bosna u doba Kotromanića, osobito Tvrtka, imala svoju državnost. Vode se i danas sporovi oko Tvrtkovih spomenika, tko bi ih trebao podizati, a zapravo trebali bi svi. Svi se mogu pozivati na tu tradiciju jer je Tvrtko bio kraljem i primorskih krajeva Hrvatske, bio je okrunjen dvostrukom krunom jer je tvrdio da ima pravo kraljevske vlasti i nad dijelovima Srbije. Tu je ključno da ljudi mogu tražiti neki dobar primjer, a mogu izvući i jako loše zaključke iz događaja tijekom povijesti. U to doba granice su se mijenjale, nije bilo kao danas, ratovi su bili česti, međutim tih ratova između Hrvata i Srba nije bilo, pa su čak bile i te neke dinastičke veze kada se za vrijeme despotovine jedna članica obitelji Frankopana udala za despota srpskoga, a imamo i suprotan primjer da se žena iz obitelji Nemanjića cara Dušana udala za hrvatskog bana iz roda bribirskih knezova, kasnije i Zrinjskih.

► Kojim područjem povijesti prava ste se najviše bavili?

Obično ljudi kažu da se treba baviti jednim područjem, međutim moj magisterij ima za temu privatno pravo u srednjovjekovnom pravu, a moj doktorat je »Rijeka Sušak od 1919. do 1947.«. To je potpuno nova povijest i riječ je o državnopravnoj i međunarodnopravnoj povijesti. Što se tiče gradova, istražujem i statute pojedinih gradova ali nisam propustio obraditi ni neke segmente povijesti Srba tako da sam napisao rad koji upućuje na probleme statusa Srba u habsburškim zemljama, privilegije koje su Habsburgovci davali Srbima na prostoru Hrvatske i Ugarske, a za Pravni fakultet u Novom Sadu održao sam jedno online predavanje o vezama između Primorja i Rijeke i prostora Vojvodine, odnosno Novog Sada. Naime, habsburška politika u XVIII. stoljeću inzistirala je na stvaranju jednog ekonomskog, prometnog povezivanja Vojvodine i tada novoosnovanog grada, 1748. godine, Novog Sada, a tu su i Subotica i Sombor koji su trebali kao jedna žitnica tzv. žitnim putem izvoziti svoje proizvode, prvo rijekama, dok su rijeke bile prometni putovi Dunavom, Savom pa Kupom, a dalje preko Rijeke morskim putem. U drugoj polovici XIX. stoljeća umjesto rijeka imamo željeznice. Dakle, postoji jedna prirodna veza koja se nastavila i u Jugoslaviji i prije nekoliko dana čitao sam da Srbija ima jednu inicijativu da se prometno ponovno poveže, što je odlično, upravo s lukama Kopar, Rijeka i Trst, i to je upravo onaj primjer kako bi povezivanje i suradnja trebali ići.

► Objavili ste dosta radova i na temu pravne povijesti gradova. U Hrvatskoj su bili brojni gradovi u srednjem vijeku, kako je to izgledalo u Srbiji?

Ako gledamo srednjovjekovnu Srbiju na Istoku u Bizantu, jer Srbija djeluje pod jednom bizantskom tradicijom, ne postoji organizacija samouprave gradova u takvom obliku kao što postoji na prostoru Jadrana gdje je utjecaj Mediterana, što je nešto drugačije. Ali u Srbiji postoji pravna tradicija, Nomokanon svetoga Save, Krmčija i onda kada je Dušan postao car imamo Dušanov zakonik. Prema tome, takvu tradiciju gradske samouprave nemamo ali jednu izvrsnu tradiciju, europski važnu tradiciju, srpskog srednjovjekovnog prava imamo. Tradicija gradova nastaje pak u onim prostorima današnje Srbije koji su bili na prostoru Habsburške monarhije, prostor današnje Vojvodine, Novi Sad, Subotica, Sombor. Subotica je bila, ne zaboravimo, uz Beograd i Zagreb, treće najviše organizirano administrativno naselje u novoj državi nakon 1918. A što se tiče tradicije Srbije, srpska pravna tradicija je nakon što je 1804. Napoleon donio svoj građanski zakon ili francuski koji je i danas na snazi, pa je Habsburška monarhija donijela austrijski građanski zakon 1811. Nakon toga imamo švicarski, a četvrta zemlja u Europi koja je donijela građanski zakon bila je Knjaževina Srbija 1844. To je jedan zakon izuzetne kvalitete koji je utemeljen na segmentima austrijskog zakona, ali pokazuje i neke specifičnosti koje su odraz srpskih tradicija.

► Što nam to govori o pravnim tradicijima Hrvatske i Srbije?

Danas se raspravlja trebamo li svi biti Europljani, zaboraviti svoje nacije te se uklopiti u jednu Europu. S druge strane su oni koji kažu – mi nećemo u Europu, mi samo želimo našu naciju, našu tradiciju. Međutim, dokumenti i preporuke Vijeća Europe iz 1980-ih daju odgovor na to. Oni kažu najvažniji predmet u školama od osnovnih preko srednjih škola pa do fakulteta je povijest. Zašto? Zato što se kroz nju može stvarati europski identitet. Ali su pošteni pa kažu – pri tome 50 posto učimo o nacionalnoj povijesti, a 50 posto učimo o Europi. Danas se kaže da se traži u tim tradicijama koliko smo i mi nekada u prošlosti bili uklopljeni u Europu. Srbija je bila malo više uklopljena, najprije u Bizant, međutim kasnije dolazi do dodira sa Zapadom. Hrvatska je bila više uklopljena u tradicije Mediterana, prema Veneciji, prema Austriji i bila je 900 godina u državnoj vezi s Mađarskom. Prema tome, to su naši dokazi da su naši narodi dio europske tradicije, ali opet imamo i svoju tradiciju.

► Ako sada promatramo da se danas slavi 1.100. godišnjica kralja Tomislava i Hrvatskog Kraljevstva, kako se može odgovoriti na pitanje – od kada postoji država Hrvatska?

Neki kažu hrvatska država postoji od 1990.-91. To nije lijepo jer onda zaboravljamo da je također i prije bilo nečega. Krenimo prvi korak unazad u doba Socijalističke Federativne Jugoslavije. Nepobitno je da postoji Republika Hrvatska pa i Republika Srbija, i tu treba znati da svaki federalni Ustav od 1946. pa 1963. ne samo onaj od 1974. i republički ustavi iz 1946., 1947., 1963. i 1974. izričito navode da su republike države kao što to navode i republički ustavi, iako se u tim nesretnim 90-im pokušavalo dokazivati suprotno. Ali i međunarodna komisija je rekla svoje i ja stojim na tome da imamo svoju državnost, i Srbija i Hrvatska i u vrijeme socijalizma. Što se tiče državnosti od 1918. pa do 1945. doba Kraljevina SHS i Jugoslavije, iako su ukinute državne jedinice i kralj Aleksandar je kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, znači i tu postoji neka državnost. Što se tiče srpske državnosti u XIX. vijeku, Srbija ostvaruje razne stupnjeve samouprave i državnosti, što je isto, od 1804. prvog ustanka, 1813. drugog ustanka, postupnog jačanja samouprave i međunarodnog priznanja 1878. Hrvatska je pod Habsburgovcima svojom voljom. Na cetinskim saborima sabor je izričito donio odluku da prihvaća Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Slavonski sabor donio je odluku da prihvaćaju Ivana Zapolju za kralja, ali se to kasnije izmijenilo. I tada hrvatska državnost postoji jer nismo osvojeni nego smo svojom odlukom ušli u državnu zajednicu kao i 1918. iako to neki ne bi htjeli prihvatiti. Istina, bilo je neke pravne nejasnoće ali bilo je tako. U razdoblju od 1526. do 1918. Hrvatska je u okviru Habsburške monarhije, pri čemu hrvatski ustav ističe da je od 1712. godine Hrvatski sabor donio Pragmatičku sankciju gdje je svojom voljom dao pravo ženskoj lozi Habsburgovaca da bude na hrvatskom prijestolju. Točno je da car nije to potvrdio, međutim kada je donijeta mađarska pragmatična sankcija 1723. godine, Mađari od 1712. do 1723. nikada Hrvatima nisu rekli – ne, vi nemate pravo odlučiti sami o sebi i donijeti sankciju, niti je to Beč rekao. Dakle, Hrvatsku nitko nije prozivao, imali su pravo izabrati vladara, a tko imati pravo izabrati vladara? Pa država. Ona može odrediti tko će biti na čelu države. Od 1102. godine Hrvati su izgubili samostalnu državu, ali su prema nekakvom nesačuvanom dogovoru s Kolomanom, Pakta konventa, očito sačuvali posebnost – vidi se različitost poreza, pravo kovanja novca hrvatskog bana što simbolizirala državnost, različite naknade za kaznena djela prema hrvatskom plemstvu koje vrijedi dvostruko manje nego za mađarsko plemstvo, koristi se i poseban pojam Kraljevina Hrvatske i Dalmacije pa se pojavljuje i Kraljevina Slavonija. To je od 1102. pa do 1526. A prije toga mi obilježavamo kralja Tomislava od 925. što je postupak priznavanja, a kraljevstvo postoji sa sigurnošću sredinom XI. stoljeća.