Prije nekoliko dana u svojoj sam »tajnoj« ladici našao svoje školsko »svedočanstvo« koje datira iz 1960. g. o završenom VIII. razredu osnovnog obrazovanja u Subotici.
U početku mog školovanja, 1952. godine, stanovao sam u Gundulićevoj ulici br. 22 u Subotici, a škola se nalazila u susjednoj, Boškovićevoj ulici, udaljenoj 7-8 minuta hoda od kuće, tada zvanoj »Osmogodišnja škola br. 3«, Subotica, a danas je to OŠ Matko Vuković. Od završetka VIII. razreda 1960. g. prošlo je već 65 godina otkako sam napustio slavnu, nekada zvanu i Golubova škula.
Rundovska škola
Ne budi lijen, pošao sam obnoviti svoje znanje o ovoj, za mene, tako značajnoj ustanovi. Povijesni podaci do kojih sam mogao doći govore da se škola nalazila u dijelu grada Subotice koji se nekada zvao Rundo, navodno prema jednoj poznatoj birtiji u tom kraju zvanom Rundo. Za one čitatelje koji se ne sjećaju naziva dijela grada, treba reći da se Rundo nalazio na području uokvirenom ulicama od Zagrebačke, Palmotićeve, Kopitarove i Somborskog puta. Rundo danas pripada MZ Gat.
Dakle, oslanjajući se na arhivu škole, saznajem da se na mjestu današnje škole još početkom XIX. stoljeća nalazila četverogodišnja škola u jednoj manjoj prizemnoj zgradi, u narodu zvanoj Rundovska škula. U časopisu Neven od 1. 10. 1892. čitam da je današnja škola, zgrada na kat, izgrađena davne 1892. g. Ona je u ono vrijeme bila značajna zbog velikih i svijetlih učionica i hodnika, pa se ubrajala u primjer moderne arhitekture, Ove godine (2025.) ona slavi 133. obljetnicu postojanja. Još nešto: o dijelu grada Rundo poznato je da je početkom XX. stoljeća u blizini Golubove škule bila golupčija peca (tržnica), pa se pretpostavlja da je škola možda i po njoj mogla dobiti ime, što je malo vjerojatno. Golupčija peca nalazila se neposredno uz tzv. Ćurinu mijanu i uz nekadašnji otvoreni bazen ispred te birtije na mjestu gdje se danas nalazi spomenik Đuri Stantiću, atletičaru (1878. – 1918.).
Nije moguće a ne sjetiti se i svojih dragih nastavnika iz onoga vremena. U prva četiri razreda OŠ 1952.-1956. g. učiteljica mi je bila Krista Lendvai, rođ. Križanović, izvrsna nastavnica, pedagoginja i dobra žena. Ona je odškolovala svu moju braću i sestre, dobro je poznavala moje roditelje. Sjećam se da smo u to vrijeme nastavnike i sve odrasle osobe pozdravljali s »ljubim ruke«, a čulo se samo »’ke«. Bio je to znak dobrog odgoja. U kasnijem razdoblju, sukladno novoj političkoj kulturi ophođenja, pozdravljali smo sa »zdravo«. Osnovno obrazovanje u prve četiri godine svladao sam uglavnom dobro, iako u vrijeme svog djetinjstva nisam bio baš »dijete od knjige«.
Među nastavnicima Jakov Kopilović i Bela Gabrić
U druga četiri razreda OŠ o nastavnicima, dakle, mogu reći samo sve najbolje. Više sam možda bio ja njima problem negoli oni meni. Evo koji su to bili nastavnici: iz matematike prof. Skenderović (Lešo) strog nastavnik, iza njega je došla mlada nastavnica Marija Dulić, jako ugodna žena, a kasnije mladi nastavnik Kulešević. Iz zemljopisa je bila Pavica Banjanin, odrješita i pravedna, povijest je predavala nastavnica Miroslava Milovanov, botaniku i zoologiju predavala je nastavnica Bibić, ugodna i smirena žena. Iz muzičkog nas je odgajao nastavnik Mihajlo Bačlija, iz poznate obitelji Bačlija koja je dala nekoliko kulturno-umjetničkih djelatnika u Bačkoj i Hrvatskoj. U likovnom odgoju vodio nas je slikar Tođeraš. Srpsko-hrvatski jezik mi je u različitim razredima predavao Jakov Kopilović i Bela Gabrić, obojica vrsni ljudi i pedagozi, a pred kraj osmog razreda došla je neka Milena šminkerica. Iz đačkih knjižica (svjedodžbi) moglo se vidjeti da nisam bio baš izvrstan učenik, sve razrede sam uglavnom prolazio s dobrim uspjehom. Kada bi mi se koji puta zalomila negativna ocjena ili dvojka, tada sam od roditelja dobivao »jezikovu juhu«.
Što se tiče jezika u nastavi, podaci iz školske arhive ukazuju da su djeca u Rundovskoj škuli, tj. u školi do 1892. g., bila bunjevačke opredijeljenosti s nastavom na dalmatinskom materinskom jeziku (što će reći hrvatskome). Kasnije, u vrijeme austro-ugarske vladavine, nastavni jezik je bio mađarski, a tek su se samo neki učitelji mogli služiti i bunjevačkim jezikom (dalmatinskim). Prema časopisu Neven, od 1. 12. 1892. g., u Golubovu škulu je za školsku godinu 1893.-1894. postavljen učitelj Mijo Mandić (1857. – 1945.), koji je bio ujedno i glavni urednik časopisa Neven. Nakon Drugog svjetskog rata hrvatski jezik je bio nakratko u uporabi, ali sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća posve je istisnut iz javnog života. Zadržao se još samo na vjeronauku i liturgiji u katoličkim crkvama. U to sam vrijeme (1952.) i ja krenuo u školu.
Kako god bilo, Golubova škula ostala je u sjećanju mnogih generacija. Škola je tijekom vremena mijenjala imena. Kao što sam spomenuo, u početku se zvala Rundovska škula, početkom XX. stoljeća bila je Golubova škula, između dva svjetska rata zvala se Škola kralj Aleksandar i kraljica Marija, za vrijeme okupacije 1941.-1945. bila je Mađarska škola. Poslije Drugog svjetskog rata u zgradi je jedno kratko vrijeme bila organizirana karantena za ratnike, povratnike iz zarobljeništva. Od 1950. g. je u zgradi osnovana Osmogodišnja škola broj 3 i tako je naznačeno u mojim đačkim knjižicama. Svoje današnje ime škola Matko Vuković dobila je 1962. g. po seljaku Matku Vukoviću, antifašističkom borcu, sindikalnom i stranačkom aktivistu iz zajednice bačkih Hrvata, te strastvenom tamburašu. Radi svojih uvjerenja i društvenih aktivnosti, bio je mučen i ubijen 31. listopada 1941. g. od mađarskih okupacijskih vlasti u subotičkoj zloglasnoj, tzv. Žutoj kući.
Na zajedničkoj fotografiji VIII. razreda iz 1960. g. smo mi osmaši koji će se možda i prepoznati.
Lajčo Perušić
Literatura:
Neven, časopis, Subotica 1. 10. 1892.
Neven, časopis, Subotica 1. 12. 1892.
Leksikon Podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, br 9, pp. 99-103, Subotica 2009.
Arhiva škole: Wikipedia: http://www.matkovukovic.edu.rs/o-skoli/istorijat-skole/
Lajčo Perušić, donji red 3. s lijeva
