Poznata subotička slikarica naive, naivna umjetnica u tehnici slame, ilustratorica dječjih slikovnica Cilika Dulić Kasiba, sada već u 93. godini života, i dalje nastoji biti aktivna u stvaranju svojih autentičnih slika na kojima su najčešće prikazani detalji iz života, odnosno običaji bunjevačkih Hrvata (Rakijare, Svatovi, Badnje veče, Momačko kolo...) te sudjelovanju na ovdašnjim izložbama i kolonijama slika. Na posljednjoj, 29. Međunarodnoj likovnoj koloniji Bunarić u Subotici nije sudjelovala, ali smo je sreli na izložbi slika s prošlogodišnje kolonije i dogovorili razgovor u njenom skromnom domu u kojem gotovo svaki kutak ukazuje na to da u njemu živi umjetnica koja je zaslužila epitet prvakinje hrvatske naive u Srbiji.

Planovi za nove slike

Cilika Dulić Kasiba rođena je 1932. godine u Subotici. S obitelji, kada je imala godinu dana, seli se u Tavankut kod mamine mame gdje su živjeli nešto više od deset godina, potom su pet godina bili na arendi u Đurđinu, da bi se na koncu vratila u svoj rodni grad, odnosno na salaš na Bajskom putu. Udala se u Subotici i majka je troje djece (dvije kćeri i sina). Najzaslužniji za početak njenog likovnog stvaralaštva su, kako ističe, likovni pedagog i slikar Stipan Šabić i istaknuti kulturni djelatnik Naco Zelić. Dodaje kako je u Tavankutu počela »i oni još uvik kažu – Vi ste naša«.

Prvi je puta izlagala 1962. godine u Tavankutu, uz Grupu šestorice, skupa s Margom Stipić i Anom Milodanović. Bila je članica likovne sekcije HKPD-a Matija Gubec do 1972., a prestankom njenog djelovanja radila je samostalno do 1992. kada se uključila u rad likovne sekcije HKC-a Bunjevačko kolo u Subotici gdje je godinama sudjelovala u radu Međunarodne likovne kolonije Bunarić. Od 2011. članica je Hrvatske likovne udruge Croart iz Subotice.

»Zvali su me da slikam na 29. Međunarodnoj likovnoj koloniji Bunarić, al ovaj put nisam mogla jel sam operisala oko pa ne vidim najbolje, a bole me i noge i kičma. Za prošlogodišnju koloniju sam slikala, al od ove zime sam slabo radila. Pošto radim s uljem, zimi mi je nezgodno radit unutri jel se to osti, a napolju mi je zima. E, sad kad je lito, zdravo je vruće. Imam započete nike slike pa kad malo zaladi, volila bi i završit. Josip Horvat iz Croarta je tio da uradim didu u opakliji. To bi volila uradit jel ćemo u decemberu imat izložbu kod njega. A za bunarićku koloniju sam započela slikat Gradsku kuću i isprid nje vinčanje. Tu će bit malo više svita, al napraviću ako da Bog. Tu bude i Dužijanca kad je kolonija, pa onda gledam da naslikam štogod što je vezano za nju. Tako da ako budem živa i zdrava za godinu ću ja na vrime pripravit sliku. Kod kuće još imam slika, a oslikala sam i jedan zid u predsoblju, to mi priporučila moja ćer Jasna da uradim, a oslikala sam i našu parasničku peć s motivima zime pa kad je to jedared kogod vidio, kazo je da sad ne smim propalit peć jel će se istopit snig«, priča nam Cilika Dulić.

Tijekom svog umjetničkog stvaralaštva, dugog više od šest desetljeća, puno je putovala i kaže da joj je svugdje bilo lijepo i da ne bi mogla izdvojiti niti jedno putovanje ili izložbu.

»Sve mi je bilo lipo. Volila sam i putovat. Bila sam na kolektivnim izložbama članova likovne sekcije Gupca u Tavankutu, Zagrebu, Beogradu, Dubrovniku, Osijeku, Sisku, Tuzli, Kovačici, Jagodini..., a bila sam i u Češkoj, Mađarskoj. Tamo smo slikali, a grupno na turističke izlete smo išli u Grčku, Italiju di su mi kazli da imaju nikog slikara čije slike jako podsićaje na moje i to mi je bilo jako interesantno. Kad sam bila mlađa, zvali su me da budem članica jednog likovnog udruženja u Beogradu, zapravo zvali su me na dva različita mista, al to nisam mogla privatit zbog putovanja i zbog dice, a ni Šabić mi nije dao da odem, kazo je – ‘imaš ti tu dosta posla’. Tila sam i slamu radit, al ni to mi nije dao, samo da bi mi ostalo više vrimena za slikanje. Uradila sam od slame jednu malu svetu sliku di iđe anđeo i dvoje dice prilaze priko mosta. Jedne godine me zvala Ana Milodanović kojoj se jako sviđalo kako slikam i tražila je štogod da joj skiciram pa je ona na to prinela slamu.«

Želja za rad s akrilom

Cilika Dulić Kasiba počela je slikati vodenim bojama, a već dulje vrijeme radi s uljem.

»Već dugo radim s uljom, al sad mi već počelo smetat pa sam kazla Josi Horvatu da mi uzme akril. Ja slabo stojim s novcom, nemam penziju, mene su sredili sa zemljoradničkom penzijom pa je nisam dobila, sin je boležljiv iako tu i tamo štogod zaradi, a i ćeri mi pomognu koliko mogu. Bilo bi mi bolje jel bi s akrilom mogla radit i zimi unutri. Nisam još so tim probala, kažu da je s uljom lakše uobličit sliku, al bi mi bilo lakše«, kaže ona i dodaje kako jako voli slikati konje, koje je inače puno jahala dok je živjela kod majke u Tavankutu.

Osim Stipana Šabića, nju i njen rad izuzetno je cijenio i Naco Zelić, koji joj je, kada je imala samostalnu izložbu 2001. godine, poslao pismo iz kojeg, po njenoj želji, navodimo dijelove: »Raduje me da si nastavila sa slikanjem i da si konačno dobila samostalnu izložbu, što je trebalo davno učiniti. Čestitam Ti! I naša je želja bila (Stipan Šabić, Marko Vuković, Ivan Tikvicki i drugi) da vas najbolje predstavimo i na samostalnim izložbama, a tu mislim na Tebe, teta Margu, Anu i Tezu Milodanović, Maru Ivković Ivandekić i Katu Rogić. Ali kao što znaš naš je rad bio nasilno prekinut, jer tako su ‘silnici’ ‘skrojili’ i dalje nije išlo... No, ne smijemo žaliti za ‘izgubljenim vremenom’, već se trebamo radovati da ste, i Ti i druge naše članice, našli snage i nastavili raditi i da ste stvorili pravu riznicu umjetničkog blaga na slavu nas Bunjevaca, te male grane hrvatskog stabla... Želim reći, i to na glas, da znaju i Tvoja djeca da sam Te uvijek cijenio i da sam uživao u Tvojim slikama«.

Cilika Dulić nam je još rekla da je svojedobno dosta bila u kontaktu s pokojnom slikaricom Ružom Tumbas.

»Sićam se da je divanila kako je teško bit star i kako niko ne zove ni da pita jel je živa. To nikad neću zaboravit. Srića da sam još koliko-toliko pokretna pa možem malo otić med svit. Kažem – možem ist, možem radit, samo ‘točkovi’ otkazuju«, kroz smijeh kaže tetka Cilika, usput se pohvalivši da sad već ima praunuče od dvije godine koji voli crtati.

»Kad odem kod nji, dadu mu svesku pa on traži da ga gledam kako crta. Volila bi da poživim da on poraste, da me zapamti i da ga malo naučim«, ističe na koncu Cilika Dulić Kasiba.

Podsjetimo, njene su slike ušle u strogo sastavljene antologije izabranih djela jugoslavenske naivne umjetnosti, osobito tijekom 1970-ih. Danas se nalaze u zbirci HKPD-a Matija Gubec u Tavankutu, HKC-a Bunjevačko kolo u Subotici, HLU-a Croart u Subotici, Gradskog muzeja u Subotici, Zavičajne galerije Dr. Vinko Perčić u Subotici, Muzeja naivne i marginalne umjetnosti u Jagodini, Muzeja Jugoslavije u Beogradu te u privatnom vlasništvu u Srbiji (Subotici i okolici, Novom Sadu, Beogradu), Hrvatskoj (Zagrebu), Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj.

Ilustrirala je i nekoliko slikovnica za djecu, a koristeći se njezinim crtežima snimljen je i animirani film Čukundidino zrno ora autora Rajka Ljubiča.

Cilika Dulić Kasiba dobitnica je Priznanja Dr. Josip Andrić za zasluge u području kulture Hrvata u Srbiji, koje dodjeljuje Hrvatsko nacionalno vijeće, kao i nagrade Katoličkog društva Ivan Antunović u kategoriji zaslužnog pojedinca.

I. Petrekanić Sič