Predvoditelji žetvenih svečanosti – Dužijance 2025. godine bili su Marija Dulić i Tomislav Ivanković, studenti četvrte godine fakulteta. Oboje su odrasli u obiteljima u kojima se čuva tradicija ovdašnjih Hrvata i koji su od malih nogu u nošnji, u Dužijanci, te su upravo radi toga, radi usađene ljubavi prema svome prihvatili ovu časnu ulogu biti bandaš i bandašica.
Njihova zadaća započela je još na Markovo (25. travnja) – blagoslovom žita i traje sve do Bunarićkog proštenja, kada će pred oltar donijeti sliku Gospe bunarićke – Gospe od suza.

Bandašica Marija

Marija je rođena 2002. godine u Subotici, kao drugo dijete Zvonka i Jelene Dulić, te ima stariju sestru Ivanu. Završila je osnovnu školu Matko Vuković i Gimnaziju Svetozar Marković na hrvatskom jeziku i dolazi iz subotičke župe Uskrsnuća Isusova. Studentica je četvrte godine Arhitektonskog fakulteta u Beogradu.
Kako je Marija rekla, život joj je obilježio folklor, te je dugi niz godina bila članica folklornih sekcija u HKC-u Bunjevačko kolo.
»Veliku ljubav prema nošnji i folkloru pružili su mi moji dragi majka, dida i roditelji, pa sam od malena rasla uz čuvanje tradicije. Spoj koji folklor nudi u vidu plesa, pjevanja, glume i prikazivanja nošnje je za mene spoj u kojem se pronalazim. Kao veliki ljubitelj starog i očuvanja običaja, usmjerila sam se k arhitekturi u kojoj me najviše interesiraju teme nalik odnosa starog i novog i restauracije starog. Smatram da je veoma važno čuvati svoju tradiciju, kako nas je Gospodin stvorio. Budući da me je obitelj naučila njegovati običaje, nastojat ću ih prenositi mlađima, pružajući kroz Dužijancu zahvalu Gospodinu za sve što imamo i što jesmo«, kaže Marija.
Osim odlaska na sve seoske i okolne dužijance, Marija i Tomislav imali su obvezu organizirati i očistiti žito za blagoslov i dijeljenje ljudima, te za pletenje vijenaca, ali i pripremiti se za središnju proslavu Dužijance. Marija je za ovu prigodu po uzoru na stari piket, koji je nosila u Bandašicinom kolu, kreirala i bandašicino ruvo. Po njenoj želji mustru je bijelim koncem izvezla Suzana Kopunović, dok je za šivanje zaslužna Barbara Beretić iz Tavankuta. U petak na predstavljanju bandaša i bandašice Marija je bila u svili staroj više od 100 godina, a gornji dio – otunčica je šivana prije 10 godina i rad je Cecilije Štricki.
»Odrasla sam u tome i jako sam bila uzbuđena, sve mi je bilo lijepo i u svemu sam uživala. Briga za nošnju mi je također nešto posebno drago i u tome se pronalazim. Sudjelovali smo na svim seoskim dužijancama i mnogi su govorili kako je to naporno, ali meni nije bilo, valjda jer to jako volim. Također, čišćenje žita je prošlo jako brzo. Imali smo dobru ekipu, a kad je došlo na red pletenje vinaca, naučila sam plesti. Isplela sam vinac za karuca i u tome sam se pronašla. Jednostavno rečeno, uživala sam u svemu. Još kao djevojčica sam maštala o tome kako ću i ja jednog dana biti bandašica. Sada mi se ta želja ostvarila i ja sam zaista u svakom momentu uživala. Kada sam prihvatila ovu časnu ulogu, samoj sebi sam rekla, sada sve ili ništa. Dala sam se maksimalno i sve bi ponovila. Možda je nedjelja naporna, jer imamo obveze cijeli dan, a i od prethodnih dana smo već umorni, ali ovo je bio poseban doživljaj i sve je bilo onako kako smo planirali. Sve na zahvalu Bogu. Zaista mislim da je sve bilo lijepo i svečano, a tome smo i težili«, priča s ponosom i sjajem u očima bandašica Marija.

Bandaš Tomislav

Ovogodišnji bandaš Tomislav Ivanković rođen je 2002. godine u Subotici kao najmlađe dijete Andrije i Ivanke Ivanković, te ima stariju braću i sestre: Kristinu, pokojnog Marina, Ivana, Luku i Elizabetu.
Osnovnu školu Ivan Milutinović i Gimnaziju Svetozar Matković završio je na hrvatskom jeziku, a sada je student četvrte godine Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, na usmjerenju automatizacija u proizvodnji. Tomislav dolazi iz subotičke župe Marija Majka Crkve.
Kada god može i kada je u Subotici, rado se odaziva na aktivnosti koje organizira Pastoral mladih Subotičke biskupije, a budući da je veći dio godine u Zagrebu, tamo je aktivan na župi Duha Svetoga na zagrebačkom Jarunu, gdje volontira u oratoriju Dominik Savio. Uz to, Tomislav je dugogodišnji čuvar Božjeg groba u Subotici, te i sudionik brojnih Dužijanci.
»Odrastajući u obitelji poljoprivrednika, na njivama, zaljubio sam se u naš krajolik, naša polja, našu tradiciju i običaje. Isto tako sam shvatio koliko ovisimo o Njegovoj providnosti i koliko je važno da mu zahvaljujemo za sve ono primljeno, što je i sama bit Dužijance. Moram priznati da se moj doživljaj Dužijance sada promijenio. Tek sada kad sam se našao u ulozi bandaša, doživio sam tu njezinu veličinu. Veličinu i po značenju i smislu, ali i po velikoj organizaciji i brojnim manifestacijama. Sudjelovao sam i do sada u Dužijanci ali tako da bih se obukao i došao na misu i na povorku, a sada sam vidio ono što je 'iza kulisa' i što je sve potrebno da bi je imali onakvu kakvu je ljudi sa strane vide. Sada su tu bile brojne pripreme, iščekivanje, ogroman posao – od blagoslova žita, pa sve do čišćenja istog i pletenja vinaca, a ima tu i brojnih sitnih obveza. Zvali su mene i ranije na čišćenje žita, pa sam dolazio onako usput koliko sam i kad mogao, a sad sam i sam vidio koliko znači kad imaš ljude oko sebe koji su voljni pomoći«, priča Tomislav.
U brojnim pripremama i aktivnostima bilo je potrebno pripremiti i nošnju, te je tako ovogodišnji bandaš šivao novo odijelo za bandaša koje podrazumijeva čakšire, košulju, kravatu i sako, te čizme i šešir. Odijelo je, kao i prsluk koji je nosio u Bandašicinom kolu šivao Imre Udvari iz Aleksandrova, a za ostala događanja prsluke je posuđivao iz Bunjevačkog kola i od bandašicine obitelji.
Pitali smo Tomislava i je li teško biti bandaš, na što je on odgovorio: »Moram priznati da pomalo i jeste, konkretno ovih posljednjih nekoliko dana je bilo puno priprema, nervoze, iščekivanja... ali u isto vrijeme su tu bili i ponos i čast, ljepota, zajedništvo... Možda bi bilo najbolje da na ovo pitanje odgovorim za tjedan dana, kada sve emocije slegnu«, kaže Tomislav uz smijeh i nadovezuje se: »Ipak moram reći da sam zadovoljan sa svim, da je sve prošlo onako kako smo planirali, nadam se da ni mi nismo nigdje pogriješili, ali smo sve radili iz srca. Mislim da se solidan broj ljudi uključio u ovogodišnju Dužijancu, kako onih koji su sudjelovali u programu, tako i onih koji su došli samo gledati. Svaka podrška nam je bila značajna, osobito kada vidiš svoju obitelj i prijatelje da su tu uz tebe«.
Bunarićko proštenje, koje će biti slavljeno 31. kolovoza na Biskupijskom svetištu Gospe od suza, posljednji je događaj u programu Dužijance 2025.

Ž. V.