Josip Dragomanović se rodio 1828. godine u Komarnici, kraj Nove Gradiške, a preminuo 1908., u Novoj Gradiški. Gimnaziju je počeo učiti u franjevaca u Požegi, da bi potom sedmi razred gimnazije završio u Zagrebačkom nadbiskupskom sjemeništu.
    Nakon službovanja u pješačkoj pukovniji i dobivanja časničkog čina, ponovno se vraća iz Nove Gradiške u Zagreb, hoteći nastaviti bogoslovlje, no biva odbijen, te u potrazi za egzistencijom dolazi u Sarajevo, gdje je od 1851., u službi austrijskoga generalnoga konzula.
    Godine 1862. premješten je u Mostar, potom 1872. postaje vicekonzulom u Prevezi (Grčka), da bi se naredne godine obreo u Livnu. Godine 1878. postaje kotarskim predstojnikom u Ljubinji i Žepču.
    Nakon umirovljenja 1890. nastanio se nanovo u Novoj Gradiški gdje je i ostao i radio sve do svoje smrti.
    Dragomanović je bio vrsni znalac francuskog, njemačkog, talijanskog i turskog jezika, savršeno je poznavao i arapski i perzijski jezik i pismo, a služio se i engleskim i ruskim jezikom, te je kao prevoditelj lako dolazio do visokih službi. Bio je zacijelo najsvestraniji i najcjenjeniji ali i ponajbolji prevoditelj svoje epohe. Godine 1870.  preveo je ali i djelomice preradio i dopunio tursku slovnicu »Kavdi idi Osmanije« Mehmeda Fuada i Ahmeda Dževdeta, dok je 1882. godine preveo, ponovno na turski jezik, privremeni obrambeni zakon po nalogu ondašnjega ministarstva. Za osobite zasluge na polju obnove crkava i zalaganja za njihovu izgradnju te obnavljanje zapuštenih pučkih škola i prosvjete, u cjelini, ponajviše za djelanje po Hercegovini, osobno ga je papa Pio IX. 1872. godine odlikovao Redom sv. Silvestra pape.