Svi koji su pratili veslačka natjecanja na Olimpijskim igrama u Parizu svjedočili su velikoj drami u polufinalnoj utrci dubl skul dvojaca. Martin Mačković i Nikolaj Pimenov izgubili su u posljednjim metrima treću poziciju koja ih je vodila u veliko olimpijsko finale. Zahvaljujući Martinu imamo ekskluzivnu priliku, u kraćem razgovoru za Hrvatsku riječ, čuti ‘iz prve ruke’ sve detalje u svezi njegovog nastupa.
Olimpijada za vas dvojicu polagano postaje prošlost, ali kako sada gledate na veslačko natjecanje u Parizu?
Istina je da su, što se tiče veslačkog sporta, Olimpijske igre iza nas. Zadovoljan sam sa svojim nastupom i brzinom koju smo pokazali na najjačem svjetskom natjecanju. Iako, naravno, ostaje žal zbog propuštenog u polufinalnoj utrci, mislim kako smo bili konkurentni da se borimo sa svim protivnicima.
U samom finišu polufinalne utrke malo vam je nedostajalo za prolazak u veliko finale. Što je po vama glavni razlog propuštene prilike?
Definitivna je činjenica da Nikolaj i ja nismo proveli zajedno dovoljno vremena u čamcu, jer smo se spojili praktično nepunih mjesec dana prije same Olimpijade. A to se osjetilo, naročito u tom nesretnom polufinalnom finišu, jer prije toga nismo imali tako napetu situaciju. Također treba uzeti u obzir kako smo u ždrijebu bili rangirani kao 13. posada, jer smo se posljednji kvalificirali za OI. Zbog toga smo već na početku kvalifikacija dobili jaku skupinu i zamalo ispali već na samom startu pa morali u repesaž.
Generalno gledano ipak je vaš premijerni nastup, pa još na tako velikom natjecanju kakva je Olimpijada, na koncu ispao i više nego solidan.
Iz utrke u utrku bili smo bolji i uveslaniji što se i najbolje vidjelo u B finalu gdje smo vjerojatno najbolje i najsigurnije izveslali. Svjesni smo potencijala koji imamo, tako da smo optimistični što se tiče budućnosti ove naše posade.
Ovo su, nakon Tokija, Vaše druge Olimpijske igre. Kakvi su dojmovi iz Pariza i olimpijskog sela?
Što se tiče olimpijskog sela i ovoga put je bilo zanimljivo biti dio tog svjetskog sportskog okruženja. Mnogo mi se više svidjelo ovako nego prije tri godine u Tokiju kada je sve bilo u znaku prevencije zbog korone. Ljudi su bili mnogo opušteniji.
Na koncu ostaje činjenica kako život i sport idu dalje i treba misliti pozitivno u pogledu budućnosti...
Tako je. Trebat će mi još malo vremena da ‘svarim i prevrtim’ što se sve izdogađalo s obzirom na to što smo prošli u posljednja 2-3 mjeseca kako bi uopće stigli do Igara. Zahvalan sam na prilici, ali je nažalost nismo uspjeli maksimalno iskoristiti. Nastavljamo s treninzima i idemo dalje!
D. P.
