Marko Brdar, još ove školske godine učenik OŠ 22. oktobar u Monoštoru, rijetko je zanimljiv sugovornik. Iako mlad po godinama, njegova razmišljanja često uveliko nadilaze njegovu dob. Razložno analizira svoje djetinjstvo, kako ono do polaska u osnovnu školu tako i njen tijek, a s velikom ozbiljnošću planira svoju budućnost.
Za godinu dana dva razreda
Danas je Marko spominjan i prepoznat po brojnim nastavnim i vannastavnim aktivnostima, a najviše po harmonici. Na pitanje kako je otkrio svoju ljubav prema harmonici odgovara da je kao mali uvijek svirao neke instrumente. Imao je sve instrumente koji čine jedan orkestar, naravno kao igračke te svirao ili još bolje rečeno pokušavao svirati na svakom.
»U početku gitara mi je bila omiljeni i prvi instrument. Sjećam se pjesme koju sam često pjevao još ne znajući ni pravilno izgovoriti njene riječi: ‘Objak maji iznad sela pjošo...’. E, tu su moji roditelji (Elena i Ivica) kada sam pohađao još drugi razred osnovne škole prepoznali moje iznimno interesiranje za glazbu, instrumente pa valjda i moju muzikalnost i talent te se na neki način u našoj kući povela rasprava za koji instrument da se opredijelim: za violinu ili tamburu. I da ne bi bilo kako roditelji hoće, ja sam pronašao kod majke (tatina mama) tatinu staru harmoniku weltmeister s 36 basova te sam na njeno pitanje hoću li svirati odgovorio potvrdno«, priča Marko.
Objašnjava da je u početka iz dosade, kada se nije zabavljao drugim instrumentima, počeo stiskati harmoniku no već u trećem razredu kreće na obuku u Ruski Krstur kod prvog profesionalnog učitelja gdje od njega dobija potvrdu talenta i sluha za sviranje harmonike te su se stekli svi uvjeti za upis u Osnovnu muzičku školu Petar Konjović u Somboru, naravno na smjer harmonika. Kaže da nije bilo lako, jer je zbog zaostatka u školovanju polagao u jednoj godini dvije da bi u petom razredu krenuo sa svojom generacijom.
Marko je talent naslijedio od roditelja koji su se u mladosti bavili glazbom.
»Mama Elena pjevala je u mladosti. Nastupala je i osvajala nagrade na čuvenoj i nekad cijenjenoj, a danas zaboravljenoj seoskoj manifestaciji Mikrofon je vaš te i svirala tamburicu. Tata je imao svoj bend, svirao na bubnjeve te bio prvi pjevač u njemu. A nedavno sam saznao da mi je dalji predak svirao harmoniku«, objašnjava Marko.
Želja: dvije srednje škole
Kao odličan đak ističe da mu je naravno škola prioritet, no opisujući svoje aktivnosti kako u školi i van nje otkrivamo rijetko viđenu svestranost. A on ide u detalje:
»U školi volim književnost, kemiju i povijest. Kad bolje razmislim, svi predmeti su mi dragi, nemam odbojnost ni prema jednom. Od malena sam zaljubljen u vatrogastvo. Kao malog tata me je odveo u vatrogasno društvo te sam nakon toga sam često improvizirao gašenje požara kod kuće. I danas sam član vatrogasnog društva. Rukomet mi je stalna aktivnost, a folklor trenutno posjećujem kad mogu. S drugarima iz muzičke škole u fazi sam formiranja benda. Redovno pohađam i volim vjeronauk te nedjeljne svete mise i mise za svece gdje sam kad god mogu ministrant«.
Marko uspješno sudjeluje na školskim i glabenim natjecanjima.
»Nagrada je mnogo, ali izdvajam možda meni najdraže: drugo mjesto u sviranju harmonike na međunarodnom natjecanju Eufonija te prvo mjesto na republičkom natjecanju. U sedmom razredu sam stigao do republičkog natjecanja iz književnosti«, izdavaja Marko dio svojih postignuća.
Na pitanje što slijedi, kako i kuda dalje nakon završene osnovne škole, mudro odgovara:
»Na mom dosadašnjem životnom putu, svim nastavnim i vannastavnim aktivnostima imao sam maksimalnu podršku kako uže tako i šire obitelji. Znam da ću je imati i sad pa i ubuduće. Moj plan je upisati srednju glazbenu školu te srednju medicinsku, koja mi je stara želja«.
Odlučno kaže da će obje i završiti. Nakon toga želja mu je upisati medicinski fakultet, završiti ga i raditi kao liječnik. Naravno, usput i osnovati svoj bend.
»Medicina kao posao, a muzika ljubav. E, to je moja budućnost«, završava Marko razgovor.
Ž. Šeremešić
