Ovih dana u salašima Nenadić vade se i posljednji željeznički pragovi s nekadašnje pruge Sombor – Riđica, koja je prolazila kroz te salaše. Dio je to »velikog posla« na uklanjanju oko 400 kilometara lokalnih pruga u Vojvodini, kojima vlakovi ne prometuju godinama. A sada više i neće, jer se uklanjaju i posljednji tragovi nekada razgranate vojvođanske željezničke mreže. I ono što je nekada bilo dika Vojvodine završit će kao staro željezo. Je li baš moralo tako ili ne tema je za neki drugi tekst. Ovaj nas vraća u vrijeme kada su salašari Nenadića imali privilegij biti na važnom željezničkom koridoru koji je bio najkraća veza Beograda i Budimpešte.

Dvije postaje u salašima

Pruga je kroz salaše Nenadić prošla 1895. godine i bila je to pruga od Riđice, preko Sombora, Stapara, Odžaka do Novog Sada, duga 121,5 kilometara. I nije kroz salaše vlak samo prolazio već je i stajao na dvije postaje: Nenadić, udaljenoj pet kilometara od kolodvora u Somboru i Radišić, koji je bio udaljen sedam kilometara. Na tim postajama bile su i čekaonice koje su se zimi i grijale. U salašima je bilo sedam pružnih prijelaza, kod stanice Radišić vaga i deponij za istovar repe.

»U vrijeme prije Drugog svjetskog rata vlakom su se vozili Nijemci i Mađari iz Gakova, Kruševlja, Riđice, a naši ljudi su do grada išli pješice ili konjima i kolima. Ima iz tog vremena i anegdota o jednom našem salašaru koji se dosjetio kako besplatno putovati vlakom. Zadržao se duže u kavani, potrošio novac, a nije mu se dalo ići pješice kući, pa kako će nego vlakom. Sjedne on u vlak bez karte. I kada je vlak već izašao iz Sombora dođe kondukter i traži kartu. Ovaj kaže da putuje do Riđice, kartu nema, a nema ni novca da plati. Milosti nije bilo, već su na prvoj postaji, a bio je to Nenadić, putnika bez karte iznijeli iz vlaka. Prepoznao ga je bokter na postaji u Nenadiću, a čika Stipa je na njegovo pitanje što je to bilo, zašto ga iznose iz vlaka šaljivo odgovorio: ‘vidiš, dobrog putnika iznose’. Na to će oni iz vlaka, shvativiši da ih je čika Stipa nadmudrio: ‘što ga nismo odnijeli do Riđice?’«, prepričava staru anegdotu Alojzije Firanj.

Šinobusi umjesto vlakova

Poslije Drugog svjetskog rata Nenadićani su više počeli koristiti vlak. I tu se Firanj prisjeća nekih zanimljivosti.

»Postaje Nenadić i Radišić bile su udaljene dva kilometra, ali je karta od Nenadića koji je bliže Somboru bila puno jeftnija. Zato se, i kada je Radišić bio bliži, pješačilo do postaje Nenadić i tu ulazilo u vlak. Uglavnom su putovali salašari koji su na somborsku tržnicu nosili svoju robu. Dva kilometra do postaje, pa kada stignu na kolodvor u Sombor još oko kilometar do tržnice. Tako su išli pješice tri kilometra i pet kilometara vlakom«, kaže Firanj.

I on sam putovao je vlakom, odnosno šinobusom, koji je poslije Drugog svjetskog rata zamijenio vlakove na pruzi koja je izgubila svoj nekadašnji značaj.

»Putovao sam šinobusom u Sombor kada sam upisao peti razred i krenuo u Sombor u školu. Imali smo mjesečnu kartu i mogli smo putovati neograničeno, a dnevno je kroz Nenadić šinobus prolazio četiri puta«, kaže Firanj.

Šinobusi su uvijek bili puni, jer su iz Gakova i Riđice putovali i radnici na posao u Sombor. Sredinom 60-ih godina uvode se autobusi koji su polako počeli preuzimati putnike. I konačno, krajem 70-ih godina putnički željeznički promet potpuno je ukinut. Teretni promet trajao je nešto duže, a najviše se prevozila repa, jer je ova pruga imala direktnu vezu s crvenačkom šećeranom.

»Sjećam se teretnih kompozicija koje su iz kombinata Graničar u Gakovu, koji je obrađivao velike komplekse zemlje, vukle vagone natovarene šećernom repom. Bio je to kraj 70-ih, početak 80-ih godina«, kaže Josa Firanj.

U najbolje vrijeme uz teretne vlakove bilo je i sedam pari šinobusa dnevno. Na postajama su bile bokternice, a u njima čekaonice za putnike i stanovi za čuvare pruge s obiteljima.

»Sjećamo se boktera na postaji, i Žarka Nenadića i Gordane Plavšić s djecom Aleksandrom, Nenadom, Slobodanom i Micom. Posljednji na toj postaji bili su Milan Kalenić i supruga Milena s djecom Slobodankom i Slavicom. Na postaji Radišić posljednji su stanovali Živko i Đuja Borić s djecom Miroslavom i Borom. Danas su obje bokternice privatno vlasništvo«, prisjeća se Alojzije Firanj.

Pruga koja je prolazila s desne strane salaša, gledano iz pravca Sombora, i koju su morali prijeći svi salašari koji imaju salaš s te strane, skoro je u potpunosti demontirana. Ima li ideja kako će se koristiti nekadašnji željeznički koridor, salašari ne znaju.

Z. V.