Prije točno godinu dana, 12. ožujka 2003. godine, na ulasku u zgradu Vlade u Beogradu ubijen je srbijanski premijer Zoran Đinđić. Toga dana na istom ovom mjestu konstatirali smo kako je »ubijen čovjek koji je simbolizirao europsku orijentaciju Srbije, zagovarao njenu brzu tranziciju i što skorije priključe-nje kompoziciji normalno uređenih zemalja na kontinentu«. U tom je tekstu također izražena strepnja, kako bi se »hicima atentatora cijela zemlja mogla vratiti u stanje iz kojega se teško i sporo izvlačila u posljednje dvije i pol godine. A to je stanje sveopće nesigurnosti, nepredvidljivosti i beznađa«.
   Ako je cilj atentatora bio promijeniti opći kurs Srbije, u tome se očito uspjelo. Godinu dana nakon ubojstva Srbija je dalje od Europe nego što je bila tada, nova srpska Vlada sastavljena je od žestokih Đinđićevih kritičara, zatežu se odnosi sa svijetom i svjetskim silama, prkosi se Haagu, Miloševićevi ljudi vraćaju se na pozicije, ukida se Zakon o lustraciji, Kosovo je opet jedan od političkih aduta, odvjetnici, koji brane optužene za ubojstva, ne silaze s malih ekrana, cijena kruha iznova je aktualna… I, da… ponovno se planira proizvodnja novog »juga«, inače nedavno proglašenog u svijetu najgorim autom stoljeća.
   Za sve ono što se u ovoj zemlji događa ne samo u posljednjih godinu dana, nego i desetljeće i pol unazad, nema racionalnijeg objašnjenja osim da tu jednostavno nema kritične mase za Europu. Ne postoji većina koja bi bez kompromisa krčila put k vrijednostima zapadne civilizacije. Jer, da ta većina postoji, političkim bi oligarsima bilo gotovo nemoguće ne poštovati njenu volju. Nove se vlasti uporno pozivaju na volju građana i potpuno su u pravu. Izabrao ih je narod na neposrednim i korektnim, demokratskim izborima. I što se sad tu može?
   Zoran Đinđić se latio nemogućeg posla: promijeniti svijest naroda. Platio je to glavom. Ali, bila je to zapravo opomena svima kojima na um pada da pokušaju isto. Tu gdje jest, na začelju, zaostalija i siromašnija od drugih, Srbija je na najboljem mjestu. Samo se u takvoj Srbiji na vlast dolazi zbog bogaćenja i samo se u
takvoj Srbiji bogati za kratko vrijeme. Na žalost, samo se u takvoj Srbiji i siromaši za kratko vrijeme, i to masovno, ali to je već pitanje mazohizma većine koja nema reformski potencijal.
   Odlaskom Zorana Đinđića, prvog i posljednjeg političara koji je u novijoj povijesti Srbiju poveo na Zapad, raspršio se dvoipolgodišnji postlistopadski san. To je sada, godinu dana kasnije, manje-više jasno. Nakon kratkog intermezza, Srbija ponovno slijedi svoju većinu.