Šule, pepule, ljope. Različiti su to nazivi za šokačku obuću pletenu od vune. Ne samo da su različiti nazivi već su i, od mjesta do mjesta, i drugačije šare. No, bez obzira kako ih zovu, i danas su nezaobilazni dio šokačke nošnje na nastupima kulturno-umjetničkih društava, a još se ponegdje mogu vidjeti i stare žene obuvene u njih.
Nose se i u Beregu, gdje ih zovu šule. Ali u Beregu još ima i onih koji ih pletu. To je Đula Srimac, jedna od najstarijih mještanki. Za potrebe udruge prihvatila se ponovno igala i vunice.
Na divanu
Baka Đula, koja je donedavno bila aktivna u hrvatskoj udruzi Silvije Strahimir Kranjčević, kaže da je i dalje članica iako se već dugo nije sprimala.
»Nisam rekla da ću odustati, iako se zbog ozljede ruke koju sam imala dugo nisam sprimala u nošnju. Sada šokačko ruvo oblačimo samo za nastupe i neke manifestacije, a nekada se to ruvo nosilo svaki dan. Ja sam i u škulu išla obučena u suknju, košuljicu, pregačicu i obuvena u šule«, priča baka Đula, rođena Daražac, koja je cijeli život provela u Beregu.
Nekada se podrazumijevalo da su ženska djeca učila tkati, vesti, štrikati, plesti.
»Što god je radila moja mama, radila sam i ja. Kada sam se udavala, ja sam sve mene tkala. Nosile su se u miraz u sanduku dunje, vankuši, prostirače, peškiri… Radila sam i drugom za novce«, prisjeća se baka Đula.
Kaže, naštrikala je, kako u Beregu kažu za heklanje stolnjaka i čipki, toliko da ne zna bi li sve stalo u jedan sanduk. Bilo je to vrijeme kada su na graničnom prijelazu s Mađarskom bile kilometarske kolone, kada se čekalo satima i kada su se Berešci dosjetili da bi od onih koji su silom prilika zarobljeni u njihovom selu mogli i zaraditi. Pa je tako i baka Đula iznova i iznova štrikala.
Mjesto okupljanja u vrijeme baka Đuline mladosti, a sada su joj 84, bio je divan.
»Momci su na Mrtvi dan nalazili kuću u kojoj će u najam uzeti sobu i gdje ćemo se okupljati. Mjesečno smo to plaćali tadašnjih 10 dinara. I onda iđemo tamo, mi pletemo, vezemo, štrikamo, a muški se kartu. Bilo je tu i šale, pa ako je koja izašla vani, mi joj brzo oparamo ono što je naradila. Na Božić bi momci sobu napunili slamom, tolko je bilo da smo jedva unišli u sobu. Tu smo se sigrali, volji. Svašta je bilo. Divani su trajali do prid Uskrs, dok ne počnu poslovi na njivi. Kada sam prvi put očla, imala sam 12-13 godina. Jesu li me moji pušćali? Pa, da. Prija si s 13-14 godina bila divojka. Ja sam se u 18-oj udala. Bilo je to pravo vrime da se divojka uda«, priča baka Đula.
Iz njene davne mladosti baka Đulu vraćamo na priču o šulama, koje ona i danas plete. Kaže, nije to dugo radila, jer su šule izašle iz mode i umjesto šula nosile su se papuče i sandale. Na nagovor predsjednika HKPD-a Silvije Strahimir Kranjčević Milorada Stojnića baka Đula je ponovno u ruke uzela igle i vunicu.
»Plete se kao i čarape s pet igala. Par se može uraditi za jedan dan. Šare su različite. Mogu biti na bubuljicu, na jagodu, jabučice, višnjice, na očenaše… Muške su s krupnijim šarama i s malo tamnijim bojama ili u jednoj boli. Svečane su bile sa zrnima. Kada se razgazila, pođonile bi se, kod nas se to kaže počile, čvršćim materijalom da duže potraju i da se mogu nositi i zimi«, priča baka Đula.
Nove šule su bile i zgodan dar za Božić, jer se u Beregu vjerovalo da se za Božić mora imati nešto novog, jer će onoga tko nema nešto novo, makar čarape ili šule, jahati magarci.
Danas baka Đula šule plete od vunice u šest struka, a nekada se to radilo od domaće vune, u jednoj niti.
»Ove današnje rađene su berlinom (kupovna vunica) i mogu se prati, a one što su se nekada radile od prave vune nisu se prale«, pojašnjava baka Đula.
Ovaca je u selu nekada bilo, pa je bilo i vune. Farbala se u Baranji, u Topolju. Nosila se čista oprana vina, a tamo se prela i farbala. Išlo se iz Berega u Topolje biciklom, pa kompom, a pamti se i da su neke žene i po četiri puta na dan išle od Berega do Topolja i Draža, a sve zbog vune.
Bereških šula ima i dalje od Berega, a dosjetila se baka Đula da bi šule mogle biti i zanimljiv suvenir, pa je isplela i 10 malih pari. Za sada.
Z. V.
