Ovog bunara danas više nema, a ni stoka se više ne tjera na pašu. Među nama nema ni dida Fabijana, sada svoje brojne dogodovštine prepričava anđelima

U prvoj polovici prošloga stoljeća bunari u Sonti bili su rijetki. Nadničarska sirotinja nije sebi mogla priuštiti vlastite bunare već bi se skajarilo desetak, pa često i do dvadesetak kućanstava i onda bi se bunar iskopao na ulici, negdje na sredokraći između najudaljenijih kuća s jedne i s druge strane. Za potrebe kuhanja i pranja sitnijega rublja po vodu su išle gazdarice ili, ukoliko bi ih bilo u kućanstvu, djevojke-udavače. Na pranje krupnijega rublja išlo se masovno nekoliko puta godišnje na Baru, kanale, Jamače, ili na Amstovu jamu. Ukoliko bi po vodu išle žene, ulični bi bunari bili mjesta za razmjenu svih mogućih informacija, svakako i za malo ogovaranja. Odlazak djevojaka po vodu dovodio bi do drugačijih zbivanja. 

Ivan Andrašić

Opširnije u tiskanom izdanju i u internetskom izdanju za pretplatnike