Ovih dana pomalo nezapaženo dogodio se ipak jedan od najznačajnijih događaja u životu vjernika u Subotici. Našu katedralu i Biskupiju kroz njenu ne tako dugu povijest posjetili su mnogi crkveni dostojanstvenici. Od rimskih kardinala do značajnih profesora, predavača i umjetnika. Našu biskupiju 20. veljače posjetio je nadbiskup msgr. Jean Louis Tauran, tajnik Odjela za odnose s državama – prevedeno, ministar vanjskih poslova Svete Stolice. Tko poznaje ustrojstvo i način funkcioniranja Dikasterija Svete Stolice, onda treba znati da je služba koju obnaša nadbiskup Tauran ustvari treći čovjek Vatikana i ravnatelj najpoznatije diplomacije na svijetu a to je: vatikanska. U isto vrijeme funkcije svih Dikasterija Svete Stolice su podređene isključivo poslanju Crkve da bude kako to voli reći bl. Ivan XXIII.: »Majka i učiteljica!«. Preko svih svojih dužnosnika Sveta Stolica, koja se u poslanju isprepliće najdublje s poslanjem Crkve je dakle navjestiteljica Evanđelja, Mirotvorac i prisutnost Otajstvenog Tijela Kristova, pa time i „sol zemlje i svjetlo svijeta« kakao reče Isus. Stoga ni malo ne čudi što jedan ovako visok posjet može na prvi pogled proći nezapaženo ili bar ne dovoljno popraćeno odjekom čiju ćemo jeku tek čuti. Pošto sam bio uključen u samu pripravu subotičkog posjeta i sadržaj susreta ostao sam zadivljen novom spoznajom. Taj čovjek – msgr. Tauran – prisutan kao tiha sjena sa savršeno prodornim i mirnim pogledom, vrlo uzdržan u izjavama, oko sebe širi izuzetan krug privlačivosti, povjerenja i mira. Već njegova pojava dala mi je naslutiti da je među nama čovjek – dužnosnik Svete Stolice – mirotvorac. Slušajući razgovor s katoličkim biskupima Srbije i Crne Gore na zajedničkoj sjednici s biskupima Srpske pravoslavne crkve, Kršćanske reformirane crkve i Evangeličke crkve dalo se osjetiti povjerenje i mir. Zapitao sam se kako najedanput predstavnici tako sličnih, a ipak različitih Crkava tako plodno u tako malo vremena mogu tako puno reći, doživjeti i zasjati mirom. U biskupskom domu u Subotici, u svečanoj dvorani, širio se mir i ljubav do sada neviđena. I tad sam shvatio apostola Pavla koji je već davno zapisao da je mir djelo slobode. Naime, našla se je grupa crkvenih poglavara koji su zajedno s visokim gostom najprije očitovali svoju bogatu nutarnju slobodu. To je bio razgovor pastira bez dugih uvodnih rečenica, naprosto spontan, iskren i plodan kao da se godinama poznaju. Jedini razlog za takav način susreta vidim u tome što su oko stola sjedili ljudi oslobođeni iznutra. Ta sloboda, koja čovjeku treba kao zrak plućima, je bitan preduvjet da čovjek može prihvatiti drugoga kao drugačijega, a u isto vrijeme pronaći put zajedničkoga hoda kojim ne može hodati bez drugih. I tako su se spomenuta braća za čas našla na istom putu prema istim zadaćama: nova evangelizacija.
Misa kojoj je predsjedao msgr. Tauran na kojoj su opet bili prisutni nadbiskupi, biskupi i vjerski predstavnici drugih crkava napunila je našu katedralu mirom. U homiliji msgr. Taurana odjekivala je evanđeoska mudrost i svaka rečenica izgovorena u propovijedi bila je zapravo definicija. Rekao je: „Bez istine nema mira. Bez slobode nema mira. Bez pravde nema mira. Nema mira gdje ne postoji harmonija sa sobom s Bogom i s bližnjima.« Neobično je bilo čuti radosni navještaj da mir počinje obraćenjem srca, dakle, oslobođenjem srca od onoga što ga drži zakovanim, hladnim, lošim. I da se mir živi ponajprije u odnosima unutar obitelji. A poruka je jasna: mir je moguć tek iz poštena srca i uči se u obitelji, koja je po svojoj naravi zajednica slobodnih, oslobođenih osoba, koje ipak ne mogu jedne bez drugih jer su OBITELJ. U tom svjetlu je odjeknula propovjednikova riječ da diktatori stvaraju ratove, a ratovi održavaju diktature. Dakle, bez slobode nema mira.
