O službenoj uporabi hrvatskog jezika i pisma na stranicama Hrvatske riječi pišemo od našeg prvog broja. O tome gdje postoji zakonska obveza uvođenja hrvatskog jezika, ali i o tome koliko se slovo zakona poštuje na službenim pločama. (Ne)poštovanje zakonske obveze i dalje je tema. I poslije dva desetljeća koja očigledno nisu bila dovoljna da nekima »sjedne« da je hrvatski jedan od manjinskih jezika u Vojvodini, ravnopravan s mađarskim, slovačkim, rumunjskim, rusinskim… Da nije tako, vjerojatno bi se lokalne samouprave koje nisu do kraja, ili nisu uopće ispoštovale obvezu uvođenja hrvatskog u službenu uporabu potrudile poštovati vlastite statute u kojima su uredno navele i hrvatski kao manjinski jezik u službenoj uporabi. Ovako izgleda kao da su se rukovodile onim »papir trpi sve«, a praktična primjena kada bude i ako bude.
Iako izgleda kao da ovisi od nečije dobre volje, a ne od obveze, uvođenje manjinskih jezika u službenu uporabu ipak se kontrolira. Radi to preko svojih tijela Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine – nacionalne zajednice. Radili su i prošle godine, nije da nisu. Kažu, prošle godine takvih kontrola bilo je u deset mjesta. I kako kažu u odgovoru dostavljenom Hrvatskoj riječi u skoro svim obavljenim inspekcijskim nadzorima pronađena su kršenja primjene prava na službenu uporabu jezika i pisma. Ako je za utjehu, ne samo hrvatskog.
Što bi bilo da je kontrola bilo više od 10? Da je inspekcija samo prateći statute lokalnih samouprava kročila u Ljubu ili Lemeš? Prvo bi naložila ispravljanje nepravilnosti, a onda kada se iscpe svi dani rokovi koji su prilično rastegljivi, mogla bi izreći i prekršajnu ili kaznenu prijavu. Je li u prošloj godini toga bilo? U odgovoru iz nadležnog tajništva nismo doznali.
Preporučam kao vodič za kontrolu u ovoj godini tekst iz našeg tjednika. Treba od nečega početi, pa ćemo možda za godinu-dvije uz Svetozar Miletić, Светозар Милетић, Nemesmilitics čitati i Lemeš.
Z. V.
