Lopova je, kao što je poznato, bilo »od kako je svita i vika«, a teško je povjerovati i da će se u budućnosti stvari na tom polju promijeniti na bolje. Kada se samo malo razmisli, lako se dolazi do zaključka da i među tom felom ljudi ima različitih tipova: neki svoj zanat obavljaju kao sitni džeparoši, neki to rade »sa stilom«, a nekima se posrećilo da ih sustav lansira iz najdubljih kaljuga margine u visine »uglednih« biznismena, pa čak i u same vrhove državne vlasti. Zanat je to koji je nerijetko bio inspiracija i piscima i redateljima koji su, ovisno o vlastitom umjetničkom pristupu, od istih stvarali idole tadašnjim i današnjim generacijama. Dovoljno je samo prisjetiti se Robina Hooda, Rózse Sándora ili Čaruge Jove, pa – u ovisnosti o interpretacijama posljednje dvojice – pronaći zajedničku osobinu za sve njih: jesu lopovi, ali – plemeniti. Poput Pavlovljevog uvjetnog refleksa već i spomen imena Sira Olivera ili Superhika kod fanova Alana Forda odmah će izmamiti osmijeh, kod prvog zbog svog umijeća korištenja lakih prstiju, a kod drugog zbog samog motiva obavljanja posla: krade siromašnima da bi da(va)o bogatima.

Osobe koje su u roku od tjedan dana – od Božića do Nove godine – operirale po crkvama u Subotici i njenoj okolici daleko su od spomenutih likova i kako god da se okrene ne mogu se svrstati ni u jednu višu kategoriju lopova od one najniže, one koje osim gađenja i prezira ne pobuđuju kod čovjeka nijednu drugu emociju. Jasno je, naravno, da su lopovi kategorija ljudi s poprilično olabavljenim moralnim kočnicima i da im upravo ta osobina osigurava beskrupuloznost u ponašanju kao posljednje stanice na raskrižju između normalnog i bolesnog (što nerijetko utvrđuje sud, često na štetu oštećenog). I upravo tu bi – kao i u bezbrojnim primjerima krađe privatne imovine starih i nemoćnih ljudi – trebalo tražiti korijen ovakvih bestijalnih devijacija s konačnim odgovorom na pitanje: jesu li ovi likovi normalni? Nije ovdje riječ o samoj prirodi oskrnavljenih objekata (crkve u Kraljevom Brigu, Šupljaku i u subotičkom naselju Prozivka) koliko o samom predumišljaju prije izvršenja kaznenoga djela. Drugim riječima, čovjek koji obično nema sklonosti ka posezanjem za tuđom imovinom mogao bi se zapitati zar osobe koje su krenule u krađu crkvenih novaca zaista vjeruju da se u prostoru iza oltara krije bankovni trezor? Odnosno, kako im prije samog čina krađe nije na pamet palo da se ono što se skupi od »lemozije« sklanja na neko drugo mjesto?

Možemo samo zamisliti izraz lica Sira Olivera kada bi se našao pred nekom freskom, ikonom, kaležom ili nekom drugom relikvijom i već na narednoj stranici ono čuveno »Halo, Bing«. Ali, neee! Noćni posjetitelji tri crkve tek su umnoženi Bingov brat, nepopravljivi šibicari i rođeni luzeri koji osim štete vlasniku i ljage na vlastitom obrazu ništa drugo za sobom ne ostavljaju. Likovi su to, nešto poput Superhika (samo s različitim učinkom), koji bi između pazara u supermarketu i kase uboškog doma za krađu prije odabrali ovo drugo, razbacujući za sobom nekorištena zubala i nehrđajuće štake.

Potpisniku ovoga teksta nije poznato imaju li crkve u Kraljevom Brigu, na Šupljaku i Prozivki kamere kakvih ima na mnogim imućnijim kućama. Ako imaju, uveliko su olakšali posao policiji u rješavanju ovih slučajeva. Ukoliko, pak, nemaju, posljednji događaji mogli bi im poslužiti kao neka vrsta zvona čija će ih jeka opominjati: »čuvaj se, pa će te i Bog čuvati«. Uostalom, novotarije u crkvi već odavno nisu novina: gromobran na skoro svakom krovu, razglas u unutrašnjosti, internet u župnom uredu ili parohiji posve su normalna stvar, pa zašto onda ne bi bile i kamere koje će snimati željene i neželjene posjetitelje?

Konačno, još malo o ovoj vraškoj stvari u sakralnim objektima. Na društvenim mrežama već se uveliko nagađa tko bi mogli biti počinitelji ovih nepodopština. Spominju se tu raznorazni nesretnici, pa čak i mrzitelji ove ili one konfesije, ali nekako kao i u mnogim drugim negativnim pojavama primat unaprijed osuđenih polako ali sigurno zauzima nova kategorija ljudi – migranti. Takva mogućnost, naravno, u startu se ne može odbaciti, ali se isto tako ne može niti prihvatiti kao jedina. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što takav način razmišljanja skreće pozornost s ološa, omogućujući mu da noću nastavi krasti kao po danu. Uostalom, vjernici i tako znaju da Bog sve vidi (pa kako ne bi i one koji vršljaju po Njegovim kućama) i sve zna. Zna, recimo, da je ovdje bilo riječi o miševima umanjenih intelektualnih sposobnosti, koji su zaobišli mlin i zalutali u crkvu.

Z. R.