Znao je moj djed Frano, iz Slanoga kod Dubrovnika, sažeti politički diskurs od pola stoljeća u par rečenica: »E, moj sinko! Najbolje je bilo za Austrougarske. Tad je vrijedilo pravilo – fjorin obećao, fjorin dao. Onda je došla Kraljevina, pa smo se selili, kud koji. Bile ustaše – sačuvaj Bože. Onda su došli ovi od tvoga ćaće, sve obećaju a sve uzimaju. Ali, sinko, ako ti se pruži prilika, nemoj ništa mijenjati, jer će biti još gore!« Djed Frano je umro sredinom šezdesetih, a ja bih mogao nadopuniti: Došla Hrvatska, a crnogorski dragovoljci i JNA srušili Slano do temelja. Nekoliko godina nakon toga Hrvati su jedva čekali vidjeti leđa HDZ-u. A sad bi za odlazak Račana s vlasti priredili feštu.
Realno? Istinito? Sudeći po anketama javnog mišljenja, tako je, bez pogreške. Muke neobičnog hrvatskog življenja u zajedničkim državama i entuzijazam u friškoj samostalnosti proizvele su, očito, specifičan pogled na politiku i vlast. Da je koncem 1991. godine, kada je trećina Hrvatske bila okupirana, prosječna plaća iznosila 130 DEM, Dalmacija bila bez struje, gradovi pod uzbunama, država nepriznata – netko obećao da će za deset godina plaća narasti na prosjek od 1.000 DEM mjesečno, hrvatska vlast se vratiti u Vukovar i Knin, državu priznati cijeli svijet, a Milošević biti u Haagu, zacijelo bi takav prorok dobio mandat da vlada cijelo 21. stoljeće. Nije se to dogodilo Tuđmanovim nasljednicima! Koncept HDZ-ove vlasti pometen je na izborima 3. siječnja 2000. godine u biračkom omjeru 2:1, premda je samo tri godine ranije Tuđman pobijedio svoje predsjedničke protukandidate (i to ne bilo koje, nego Vladu Gotovca i Zdravka Tomca) skoro istom razlikom, 62:38 posto glasova.
Nezahvalni Hrvati? Sebični? Pragmatični? Usudio bih se kontrirati djedu Frani i prognozirati bolju budućnost upravo na tim temeljima, na permanentnom nezadovoljstvu aktualnom vlašću, ma kako se zvala, koje boje nosila i kakva obećanja davala. Hrvatska je, čini mi se, na razini političkog promišljanja Italije sredinom šezdesetih godina. Vlade su se tamo stalno mijenjale a u sukobu je, i ostao je sve do danas, tradicionalni katolički moral s izazovima novog društvenog poretka - individualizmom, informatikom i internacionalizmom. Ta tri »i« koja vladaju svijetom utemeljena su na poslovnoj filozofiji protestantizma i medijsko-kulturnoj nadgradnji internacionalnog židovstva. Talijanski katolici su sve do Berlusconija bili suzdržani prema mogućnosti individualnog bogaćenja u jednoj generaciji. Bogate obitelji da, to je prihvatljivo, jer znači da je bogatstvo stjecano kroz duže razdoblje. Ali, bogati pojedinci preko noći, na burzi, na nekoj brzoj ideji, to Vatikan nije podržavao.
Postupno, i Vatikan je mijenjao pristup, uz poneku papinu primjedbu da bi »banke morale voditi računa i o razvitku i ljudima a ne samo o profitu«, ali je prozor otvoren! Berlusconi će ostati moralno upitan ali moguć, čak i na mjestu vlastodršca.
U Hrvatskoj se tek učimo kormilariti u tom dvojstvu između zahtjeva za socijalnom ravnotežom i individualnih probitaka, između ogorčenih radnika koji ostaju na cesti i novih tajkuna koji dobivaju međunarodna priznanja za profite »svojih« poduzeća. Predsjednik Tuđman je dočekan na nož zbog svoje ideje da se većina hrvatskog bogatstva koncentrira u rukama 200 obitelji (znakovito: nije rekao pojedinaca, nego obitelji), a socijaldemokrat Ivica Račan upravlja državom u kojoj manje od 200 pojedinaca posjeduje više od zamišljenog Tuđmanovog portfelja. I ne namjerava taj nesrazmjer izbalansirati, »jer to svijet od nas ne traži«.
Desno se pomiješalo s lijevim, lijevo se ponaša kao desno. Tuđman je imao svoje povlaštene, tipa Kutle, čija je zadaća bila presipanje novca iz šupljeg u prazno, očuvanje iluzije zaposlenosti bez plaća, uz osiono bogaćenje izvršitelja. Račan ide na stečajeve, ne čuvajući fiktivno zaposlene, ali se »njegovi« tajkuni također bogate. Istina, nepravedno bi bilo sav teret prebaciti na Račana, jer njegovi koalicijski partneri imaju čak i više smisla za trgovinu od njega. I zato se prosječni hrvatski birač ne uzbuđuje previše zbog najavljenog raspada koalicije i prijevremenih izbora. On traži umjerenu, pravednu socijalu i uvažava nove svjetske trendove koji polariziraju društvo. Međutim, ako je sve nastalo zbog prevlasti protestantskog morala i stanovitog pristanka na ljudski darvinizam, onda se traži i onaj dio protestantske etike koji će otkloniti posljedice divljeg kapitalizma. I zato će se mijenjati vlasti sve dok netko ne skuži taj narodni osjećaj. Bez ikakve grižnje savjesti prema zaslužnima.
