Skupa s Mađarskom, Italijom i Španjolskom, Hrvatska i Srbija slove kao zemlje koje se u kontinuitetu nalaze u samom vrhu svjetskoga vaterpoloa. Pokazuju to, uostalom, i rezultati na olimpijadama, svjetskim i eurospkim prvenstvima, gdje jedna od ove dvije zemlje gotovo po pravilu osvaja najviša odličja. Činjenica je to koja se, kao uostalom i sve činjenice, ne treba dokazivati, jer je dovoljno samo pogledati statističke podatke. Ta činjenica, međutim, neupućenoga bi mogla dovesti do posve pogrešnih zaključaka o tome da iza takvih rezultata stoji »superorganiziranost« ovih zemalja kada je riječ o jakoj bazi i bazenima.
Iako ni u jednoj od ove dvije zemlje nema istraživanja na državnom nivou, podaci koje iz godine u godinu objavljuju mediji i više su nego tužni. Tako, recimo, hrvatski mediji – pozivajući se na lokalna ili županijska istraživanja – svojoj javnosti predočavaju poražavajuće podatke: u Hrvatskoj ne zna plivati od 40 do 70 posto djece koja pohađaju niže razrede osnovne škole! Potaknuto ovakvim rezultatima Ministarstvo turizma i sporta još prošle je godine najavilo kako im je namjera da se – nakon što je prije 12 godina ukinuta – obuka neplivača vrati u školski program kao obavezna aktivnost. Toj zdravoj namjeri tamošnjeg ministarstva ispriječilo se, međutim, nekoliko problema od kojih je najveći jedan, a osnovni – nema (dovoljno) bazena! Pročitate li na istu temu razmjerno mali broj tekstova (u odnosu na njen značaj) medija u Srbiji, rezultati su skoro isti: više od polovine mladih kod nas su neplivači, a razlika je jedino u tome što se o tome nadležna ministarstva u javnosti ne očituju, jer ih za to ili nije briga ili smatraju da je brojka od oko 40 posto mladih u ovoj zemlji koji umiju plivati i više nego dobra. Što se, pak, bazena tiče, ostaje nam da se rukovodimo podatkom starim nekih petnaestak godina prema kojem u Srbiji danas postoji tek pedesetak iskopina koje se takvima mogu nazvati dok ih je u isto vrijeme – dakle 2007. ili 2008. – u Mađarskoj bilo deset puta više! Uostalom, ako ste češći putnik u Mađarsku, istraživanja vam nisu ni potrebna: dovoljno je samo da odete u Kiskunhalas, Ásotthalom, Mórahalom, Kiskunmajsu, Segedin, Makó... i uvjerite se kako između pojmova »selo-grad«, kada je riječ o bazenima, nema razlike jer ih imaju gotovo svi, a koriste ih i odrasli i djeca u školama plivanja.
Kada je, pak, o Subotici riječ, stanje je, blago rečeno, očajno: Palić, kao najveći prirodni bazen, već odavno nije ništa drugo do li obična baruština, Majdan presušio, rijeku nemamo (niti je u planu da je imamo u skorije vrijeme), bazen u Bajmaku skoro što se nije napunio vodom, stanovnici okolnih mjesta gumeno-plastične bazene postavljaju po dvorištima, Fekete ili Hajzlerovo kupatilo... što li to bijaše? I što onda ostaje za učenje plivanja? Dudova šuma, Prozivka, Mađarska, more (tko, naravno, može) ili Zobnatica, Ada, Senta, Kanjiža, Junaković i slični obližnji lokaliteti.
Vratimo li se na poražavajuće podatke s početka teksta o postotku neplivača, put ka rješavanju ovoga problema – ma koliko bio težak – i više je no očit: u sklopu tjelesnoga odgoja uvesti plivanje kao obavezan predmet. To je, uzimajući u obzir naprijed rečeno o zaostalosti domaće infrastrukture, u ovome trenutku bliže utopiji nego li realnom ostvarenju čak i dugoročnih planova, ali to je jedini mogući način da se kroz razvoj tijela razvije i duh ovoga društva. Jer, osoba koja u djetinjstvu ili ranoj mladosti ne nauči plivati – mnoštvo nam je dokaza oko sebe – u kasnijoj fazi to gotovo sigurno neće ispraviti. Kako izgleda strah od vode najbolje znaju upravo neplivači, kao što plivači najbolje znaju kakav plivanje pruža užitak.
Što bi se – za popunu ovog međuutopijskog vremena – ipak dalo učiniti? Nekoliko stvari. Ako ste nastavnik tjelesnoga odgoja, porazmisliti o tome imate li u sklopu izvannastavnih aktivnosti (zakonskih) mogućnosti dogovoriti s ovdašnjim instruktorima organiziranje škola plivanja za zainteresirane roditelje i djecu. Prije toga porazmisliti, naravno, jeste li i sami zainteresirani porazmisliti o sadržaju prethodne rečenice. Ako niste, ona u startu pada u vodu i davi se. Ako ste, pak, roditelj, a dijete vam ne zna plivati a voljeli biste da nauči, nemojte čekati da saznate rezultate razmišljanja nastavnika svoga djeteta (o ministrima ne vrijedi govoriti, jer oni o ovome ne razmišljaju) nego se sami raspitajte o detaljima vezanim uz školu plivanja. U međuvremenu, koliko ste god to u mogućnosti, i sami se posvetite rješavanju ovog problema tako što ćete biti s djetetom negdje u plićaku i poticati ga da na vodu gleda kao na izvor užitka a ne straha. Možda će jednoga dana vaše dijete, dok ga sugovornici budu slušali u nevjerici, pričati o tome kakvi su bili uvjeti kod nas u vrijeme kada je (na)učio plivati.
Z. R.
