Sva je prilika da u ovoj zemlji postoji neka institucija – nazovimo je Centar za reguliranje stanja svijesti i savjesti – koja skrbi o mentalnom zdravlju i mirnom snu građana. Područje djelovanja toga Centra moglo bi se opisati kao vrlo elastično: prisutno je u svim sferama društvenog života, od politike i gospodarstva, preko Crkve i medija, pa do sporta i kulture. Veći bi problem zacijelo bio opisati način njegova funkcioniranja: naizgled vrlo fleksibilan, a u biti ipak duboko rigidan, što odražava i njegovu iskonsku narav.
Uzmimo, primjerice, područje kulture kao primjer njegova djelovanja. U duhu najotvorenijih modela suvremenog društva kod nas su – što na televizijama, što na festivalima – prikazivani filmovi koji otvoreno govore o »greškama« u ratu ili onima koji su do njega dovele. Ovdašnja publika tako je mogla pogledati Vukovar – jedna priča, Lepa sela lepo gore, Pre kiše, Ničiju zemlju, Kako je počeo rat na mom otoku i još niz drugih ostvarenja koja se bave ratnim i poratnim pričama na prostorima bivše Jugoslavije. Ne, međutim, i Quo vadis, Aida?. Zašto? E, na to pitanje za sada nema odgovora, i to je ono što otkriva pravu prirodu imaginarnog Centra za reguliranje stanja svijesti i savjesti.
Festival europskog filma na Paliću kroz četvrt stoljeća postojanja, kao nijedan na ovim prostorima, opravdao je ne samo naziv koji nosi nego i mnogo više: svojim je programima poradio na tome da publici sitoj razvikanih, visokobudžetnih i niskovrijednosnih filmova ponudi malo poznata, niskobudžetna i visokovrijedna ostvarenja koja za cilj imaju upoznavanje Drugoga, »širenje vidika«, pojedinačno podizanje nivoa kulture i rada na vlastitoj svijesti i savjesti. Kada je riječ o ovogodišnjem programu, stvar je nešto složenija. S jedne strane, mirne duše moglo bi se reći kako su organizatori načinili i korak više u odnosu na prethodnih 28 godina, ne samo zbog prepoznatljive raznolikosti programa koji svojim bogatstvom prosječnog filmoljupca naprosto tjera u očaj da tijekom jednoga tjedna bira između nekoliko vrijednih filmova koji se u isto vrijeme prikazuju na različitim lokacijama na Paliću i u Subotici nego prije svega zbog toga što su u postojeći uvrstili i novi program – »Ukrajina u fokusu«. Već sam naziv ovoga programa – koji je realiziran u suradnji s Ukrajinskim institutom, ustanovom povezanom s Ministarstvom vanjskih poslova Ukrajine – upućuje na otvorenost i solidarnost organizatora koja je u izravnoj suprotnosti s većinskim raspoloženjem koje nam se svakodnevno isporučuje iz usta najviših predstavnika države, nadrianalitičara i otvorenih propagatora ruske agresije na Ukrajinu. Uvrštavanjem ovoga programa organizatori Festivala europskog filma na Paliću stali su uz bok svojim glazbenim kolegama u Beču, koji su Ljetni koncert u lipnju u Schönbrunnu dobrim dijelom posvetili ukrajinskim skladateljima ili onima u Londonu, koji su još početkom ožujka koncert u Royal Albert Hallu započeli ukrajinskom himnom. I tako diljem Europe, u znak solidarnosti i u području kulture. Stoga šest ukrajinskih filmova, koliko je publici predstavljeno na ovogodišnjem Festivalu, predstavljaju onu točku koja će trajno blistati i nakon što se ugase projektori poslije projekcije posljednjega od preko 130 filmova i nakon što budemo znali ovogodišnjega pobjednika u natjecateljskom dijelu programa.
Drugi veliki iskorak organizatori su načinili dodjeljivanjem nagrade Aleksandar Lifka piscu i redatelju Dušanu Kovačeviću (mogli su to učiniti i znatno ranije), osobi koja je svojim djelom – za razliku od nekadašnjih neprikosnovenih »državnih pisaca« koji su uglavnom šutirali propala turska i austrougarska carstva – pokazao i dokazao da se najbolja kvaliteta postiže rezanjem bolesnoga tkiva društva u kom se živi i njegovim javnim izlaganjem u vidu knjiga ili filmova.
Ima li, onda, nečega što »ne valja« (može i bez navodnika) na ovome Festivalu? Ima: nema Aide! Nema Aide da se baš, baš uklopi u duh »Ukrajine u fokusu«, u duh »Eco doxa«, »Paralela i sudara«... – u europski duh kojim Festival odiše od samoga početka. Zašto nema Aide? E, to je već pitanje na koji je odgovor isti kao i kada je riječ o imaginarnom Centru za reguliranje stanja svijesti i savjesti. Niti činjenica da u filmu Jasmile Žbanić glavne uloge igraju dvoje srpskih glumaca: Jasna Đuričić (Aida) i Boris Isaković (Ratko Mladić) nije (bila) dovoljna da se tajanstvena razina stanja kolektivne svijesti i savjesti pomakne iz svoga zacementiranoga temelja.
Pa ipak, mora da je nešto trulo i u samom Centru za održavanje stanja svijesti i savjesti, jer je – i pored svih ograda na domaćim dalekovidnicama, na čelu s RTS-om – Quo vadis, Aida? 11. srpnja prikazan na Hrvatskoj televiziji, koju može gledati i svaki ovdašnji pretplatnik kabelske televizije. A riječ je o filmu iz 2020., koji je do sada dobio četiri nagrade za najbolji film i jednu za najbolju režiju, što se pokazalo nedovoljnom preporukom... za ovdje.
Z. R.
