Susrela sam prošlog tjedna, kao sudionike Festivala tista u Topolju, članove Hrvatske samouprave iz Mohača. Sačuvali su stari hrvatski pokladni običaj buše, još uvijek izrađuju prepoznatljive pokladne drvene maske i čak su u to uključili i lijep broj djece, ali osim nekoliko starijih nitko od njih nije govorio hrvatski. I da se ne lažemo: da je manje sličnosti između srpskog i hrvatskog jezika tako bi bilo i kod nas.
Ali da se vratim na Mađare u Hrvatskoj. Prvi čovjek Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj Ivan Gugan kaže da Mađarska ima korektan odnos prema svojim nacionalnim manjinama. A u taj korektan odnos ubraja se zastupnik u parlamentu, hrvatska samouprava, a samo onih lokalnih ima, vjerovali ili ne 116, ubraja se hrvatsko kazalište, muzej, škole i vrtići... Ali, usprkos svemu tome asimilacija jest najveći problem Hrvata u Mađarskoj.
U Crnoj Gori priča je malo drugačija. Kao problemi ističu se »bunjevački sindrom« koji je stigao i do Boke kotorske, pa se tamo više od 2.000 ljudi izjasnilo Bokeljima i Crnogorcima katolicima, i prešućivanje da je baština koja znatno pridonosi povijesnom i kulturnom naslijeđu Crne Gore dio višestoljetnog traga Hrvata na tim prostorima.
Kako je ovdje u Srbiji – znamo. I zato je ohrabrenje čuti da nam netko čuva leđa. To riječima i činjenjem pokazuje država Hrvatska. Spram Hrvata u Srbiji sve više.
Posljednja u nizu potpora jesu projekti prekogranične suradnje koji trebaju ne samo osigurati novac za neke od projekata Hrvata u Srbiji već ih i osnažiti da na budućim europskim projektima mogu ravnopravno sudjelovati čak i kada ih se pokušava zaobići, što je do sada bio slučaj u europskim projektima prekogranične suradnje između Srbije i Hrvatske, kada nije bilo baš puno prostora za pojedince ili udruge u projektnim idejama iz Srbije.
Ugovori po natječaju koje je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU osmislilo za Hrvate u Srbiji mogli su biti potpisani i partnerima uručeni u nekom uredu. Umjesto toga to je učinjeno na javnom događaju. Uz medijsku pozornost hrvatskih novinara. Dan kasnije tu vijest prenijeli su i beogradski mediji.
Čulo se i ovdje. I to je puno.
Z. V.
