Ksaver Šandor Gjalski (pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić) rođen je 26. listopada 1854. godine u Gredicama pokraj Zaboka. Njegov otac Tito Babić bio je vlastelin, odvjetnik, podžupan, kasnije i predsjednik Sudbenog suda u Varaždinu. Majka Helena, rođena Šandor Gjalska i Kišžlijska, bila je kćerka vlastelina. Gjalski je svoj literarni pseudonim preuzeo od majčine obitelji. Gimnaziju je završio u Varaždinu, pravo je studirao u Zagrebu i Beču, gdje je 1878. godine položio državni ispit. Naučio je njemački, francuski i ruski jezik. Gjalski je formiran na idejnim stečevinama ilirskoga preporoda: na ilirstvu, panslavizmu i južnoslavenstvu, no vrlo se brzo odvojio od političkih stajališta svoga oca, te se oduševljavao pravašima, a zatim se priklonio političkom konceptu slavenofilstva i s radošću je dočekao stvaranje zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi vrlo brzo potpuno razočaran prilikama postao uvjeren federalist.
    Književni krov Gjalskoga bogat je i širok. Pokriva razdoblje od više od pedeset godina: njegov prva pripovijetka »Illustrissimus Battorych« objavljena je 1884. godine, dok je svoj posljednji tekst »Zagorje« Gjalski objavio 1931. godine. Iza njega je ostala zbirka od gotovo tridesetak svezaka književne proze. Hrvatski prozni izraz, od svojih početaka koncem 18. stoljeća, dakle od opisa »Tragedija i komedija u prirodi« M. A. Reljkovića, prošao je različite faze, ali njegov zrelost počinje s djelom Gjalskog. Šenoa je naše književno ime vrijedno svakog poštovanja: on je prvi arhitekt našeg romana i prvi ilustrator monumentalnih karaktera naše povijesti, ali materija njegove proze još uvijek ima gotovo isključivo deskriptivan karakter. »Od Ksavera Šandora Gjalskog naš prozni izraz počinje bivati stvaralački u smislu kako ga shvaća stvaralačka književna kritika, da bi se s Matošem objavio, prvi put, kao zaista umjetnički izraz čitavim njegovim proznim beletrističkim djelom. Nema sumnje da se i prije njega javlja stvaralačka književna riječ, ali ona je gotovo sporadična pojava, izuzme li se djelo Gjalskog«, piše o ovome piscu književni teoretičar Petar Šegedin.
    Gjalski ponajprije želi svojim djelom sačuvati od zaborava sjećanje na stare zagorske kurije, plemiće i pejzaže (»Pod starim krovovima« 1886., »Iz varmeđijanskih dana« 1891. godine), a zatim svojim stvaralačkim radom želi pridonijeti razotkrivanju stvarnosti društvenih zbivanja, ponajviše Khuenova vremena (»U noći« 1886., »Tri pripovijesti bez naslova« 1887., »Bijedne priče« 1888., »Đurđica Agićeva« 1889. godine). Gjalski također, osobito u kasnijim godinama, nastoji literarnim jezikom izraziti svoj pesimistički filozofski svjetonazor po kojem čovjek ne može pobjeći od svoje zle sudbine (»Perpetuus« 1888., »Legenda iz dvorišta br. 15.« 1888., »Ljubav lajtnanta Milića« 1915. godine). U knjizi »Pod starim krovovima« jasno su ocrtane gotovo sve književne mogućnosti Gjalskog: osobito razvijen smisao za pejzaž i atmosferu ambijenta, kao i živ interes za ljudske sudbine. Gjalski i u svojim kasnijim fazama piše o ljudskim sudbinama: o pogaženim i potištenim sirotanima (»Bijedne priče), o čovjeku koji naglo gubi obitelj, imetak i posao (»Zadnja četiri gornjaka«), ili o mladom neshvaćenom književniku (»Radmilović«).«Bitna preokupacija Gjalskog u pristupu društvenoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj svodi se prije svega na njegovo raščlanjivanje nas samih. Nastojeći izraziti i naglasiti svoje rodoljublje i istodobno iskazati bojazan pred odnarođivanjem i ekonomskim upropaštavanjem, Gjalski će težište problema postaviti na pitanje karaktera hrvatskog čovjeka o kojem presudno ovisi očuvanje nacionalnog identiteta, mnogo više nego o samom agresorskom činu neprijatelja«, zaključuje književni teoretičar Miroslav Šicel u svojoj knjizi o Gjalskom.
    Ksaver Šandor Gjalski je zbog svoje vremenski duge stvaralačke prisutnosti u hrvatskoj književnosti bio nasljednikom tradicije romantizma, svoje najbolje tekstove napisao je u vrijeme realizma, a nazrijevao je modernizam objavljujući u modernističkim časopisima onoga vremena (»Mladost«, »Hrvatski salon« i »Život«). Gjalski je elegičar propadanja i nestanka hrvatskoga zagorskog plemstva, kritičar ondašnjeg društva, epik narodnog buđenja, traged ljudske sudbine i lirik ljubavi. Iako je njegovo promatranje doista realistično, njegov je »senzibilitet romantičan«, kako to bilježi A. G. Matoš, dok književni teoretičar Jadranka Brnčić među ostalim o djelu Gjalskog piše: »U njegovoj prozi, osobito u onoj sa zagorskim motivima, neprestano prožima romantično i realistično, raspoloženje i maštu s grubom stvarnošću. Sjećanja mu imaju jako lirsko ozvučenje i bilježeći ih koristi sentimentalno-idilične rekvizite, što osobito dolazi do izražaja u opisima ugođaja i pejzaža«. Sklonost novim književnim traženjima doći će do izražaja u romanima »Đurđica Agićeva« i »Radmilović«, gdje Gjalski dodiruje neke teme koje su već načeli Šenoa i Kovačić, ali koje će tek razviti mlađe generacije, a to je ponajprije konflikt hrvatskog intelektualca s njegovom društvenom sredinom. Ksaver Šandor Gjalski bio je od 1909., do 1918., predsjednik Društva hrvatskih književnika, a umro je 9. veljače 1935. u Gredicama. Uvijek će nam ostati zanimljiv kao kroničar svog doba i kao unositelj novina u hrvatsku književnost.