Teško je definirati, opisati, predstaviti našega sugovornika Matiju Molcera glazbenog pedagoga, vrs-noga pijanista, skladatelja avangardnih svjetonazora, likovnog umjetnika, pjes-nika par exellance i vjerojatno najboljeg prevoditelja djela hrvatskih pisaca s ovih prostora na, mahom, mađarski jezik.
Kako ste uopće došli na ideju da krenete prevoditi hrvatske pisce s ovih prostora?
    Najviše me interesira prijevod s bunjevačkog-hrvatskog na mađarski. Počeo sam prevodeći pokojnog Ivana Pančića. Potom su na red došle »Avaške godine« Milovana Mikovića«. No, Pančićev senzibilitet i ritam nikada, po mom mišljenju nije nadmašen. Mislim na »Nadpivavanja«. Mikovićeva je, pak, poezija osebujna i na autentičnom je jeziku ovoga podneblja, hrvatskog korpusa, bunjevačka varijanta, vrvi od izvornih izraza i često rabi već neopravdano zapostavljene riječi i konotacije.
Kako je počelo to interesiranje s Vaše strane?
    Svojedobno sam, tijekom studija u Zagrebu, odlično naučio kajkavski, toliko da sam čitao »Balade Petrice Kerempuha«, te sam ih, primjerice uspoređivao s prijevodom Zoltana Czuke, i vjerujte, to nije ni sjena izvornika. I ako postoji naznaka nečega o čemu Vam govorim, to nema vrijednost i snagu dijalektnog izraza. U međuvremenu sam, mala digresija naizgled, počeo uglazbljivati pojedine dijelove fragmenata poeme »Avaške godine«, za solo glas i tamburaški zbor. Ja sam u biti glazbenik, Stipan Jaramazović  je moj prijatelj, pa smo skupa to mislili osmisliti, nasloviti »Prvi koncert za prim i orkestar«. To je snimljeno i to se emitiralo i danas se emitira preko HRT-a.
Tko Vas je još inspirirao, ponukao na poetsko-prevoditeljske pothvate?
    Preveo sam gotovo sve što je gospodin Miković napisao, preko šest tisuća stihova, prevodio sam i prepjevavao opus moga učitelja Lazara Merkovića, istinskog barda poezije ne samo ovdašnjeg hrvatskog korpusa, te pokojnog Jakova Kopilovića, potom Pavla Bačića, i mogao bih reći sve bitnije pjesnike subotičkog kruga, koji su pripadali hrvatskom književnom korpusu.
Naplaćujete li svoj trud, cijeni li to itko novčanom potporom i prevodite li i prozu?
    Ja to radim iz empatije i svojevrsne umjetničke sućuti prema nepoimanju poetike i umjetnosti u ovom beznadnom svijetu. Samo poeziju prevađam, samo one pjesnike čija me poetska snaga na to ponuka. A za to morate poznavati zakonitosti oblika, forme, i, dakako, imati suosjećanje. Uostalom, ja sam glazbeni pedagog, glazbenik, magistar sam glazbe, pijanist i skladatelj i meni je forma i ritam izuzetno bitan segment rada onoga o čemu sada razgovaramo.
Zašto, na koncu, govorite o »bunjevačkom« radije no o »hrvatskom« jeziku, kada se radi o dijalektu hrvatskog književnog jezika?
    Koristim tu terminologiju ne iz pejorativnog već etimološkog razloga. To je jezik ravan ostalima, i ostalim dijalektima hrvatskoga, poput čakavskog ili kajkavskog, primjerice. To su svojim djelima dokazali Balint Vujkov, Ivan Pančić, to dokazuju Voja Sekelj, Miković, Tomislav Žigmanov. I dokazivat će njih još, budite uvjereni u to. Ja jesam.