Bio je 6. svibnja 1992. godine. Za mnoge isti dan kao i danas, ali je za neke taj 6. svibnja od prije 30 godina bio dan poslije kojega njihovi životi više nisu bili isti ili ih više nije bilo.

Tog 6. svibnja lider desničarske Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj pročitao je na mitingu u Hrtkovcima listu na kojoj je bilo 17 imena »nelojalnih« hrtkovačkih Hrvata, koji su se odmah morali pokupiti i iseliti iz Hrtkovaca. I taj Šešeljev govor potpalio je sve one koji obično u tim smutnim vremenima isplivaju na površinu. I bio je to samo početak. Uslijedile su masovne prijetnje, prebijanja, pa i ubojstva… Namjera je bila očita: isprazniti selo od većinskog hrvatskog stanovništva. U tome se i uspjelo, jer je poslije tog 6. svibnja Hrtkovce napustilo oko 280 hrvatskih obitelji. Jedan od novih mjesnih rukovodilaca priopćio je nakon toga da je u selu oko 80 posto Srba i da Hrtkovci više nisu Hrtkovci već Srbislavci. I tako je ostalo i poslije 30 godina, jer su od nekada većinskog stanovništva ovog mjesta Hrvati postali tek neznatni dio od ukupnog broja stanovnika.

Jedino nije potrajalo ime Srbislavci. Tri godine kasnije Srbislavci su ponovo postali Hrtkovci, jer je Skupština općine Ruma, valjda pokušavajući dokazati da su oni prava vlast, a ne Ostoja Sibinčić, tadašnji prvi čovjek hrtkovačke mjesne zajednice, vratila mjestu stari naziv.

I poslije 30 godina što imamo? Tko će se, na koji način i u kom kontekstu sjetiti 6. svibnja od prije 30 godina?

Tko će se sjetiti Deklaracije o pozivanju na povratak svih građana koji su bili primorani napustiti Vojvodinu, a koju je vojvođanska Skupština usvojila 2004. godine?

A posljedica događanja iz 90-ih je smanjenje broja Hrvata u Vojvodini. Između dva popisa stanovništva, 1991. i 2002. godine broj Hrvata je smanjen za četvrtinu. Od 45 vojvođanskih općina broj Hrvata smanjio se čak u 39.

Jedina presuda izrečena za prisilno iseljavanje Hrvata u Vojvodini je haška presuda Vojislavu Šešelju.

Z. V.