Ukoliko imate »stabilni« telefon – onaj koji se danas sve manje koristi – zacijelo vam se, i ne jednom, dogodilo da vas nakon poziva s druge strane slušalice ljubazan glas obavijesti kako ste baš vi osvojili nekakvu nagradu, plus večeru za dvije osobe, a na vama je samo da dođete na određeno mjesto u dogovoreno vrijeme... »Ne, hvala«, vjerojatno ste, bijesni što su vas prekinuli u spavanju ili nekom drugom poslu, spustili slušalicu i dalje gunđajući zbog toga što vas uznemiravaju, pitajući se ujedno otkuda im vaš broj i pravo da vas zovu. Ako niste znali, takvim nasrtljivcima od jesenas možete stati na put, jer su zastupnici u Skupštini Srbije u rujnu prošle godine usvojili novi Zakon o zaštiti potrošača koji vam omogućuje da vas »trgovci« i reklameri svih vrsta više ne zovu ukoliko se kod operatera mobilne ili fiksne telefonije prijavite u registar pod nazivom »Ne zovi«. Vaš broj će nakon toga biti proslijeđen Ratelu (Regulatorna agencija za elektroničke komunikacije i poštanske usluge), koji će ga na svom sajtu objaviti zajedno sa svim drugima koji ne žele da ih ubuduće svako malo netko zivka s ponudom ovoga ili onoga, a ukoliko se to ipak dogodi, onaj tko to čini riskira plaćanje kazne.
Kada već tako krupnim koracima gazimo naprijed u području ljudskih prava i sloboda, prava je šteta što se ne donese i Zakon o zaštiti građana od uznemiravanja u vrijeme predizborne kampanje. Ovo tim prije jer već postoji Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, a političke kampanje – potvrdit će to sigurno neka buduća istraživanja – zacijelo su vrsta namjernog izazivanja mentalnih boleština kod građana i to u pandemijskim okvirima. Tim bi zakonom, baš poput uvodno opisanog dijela o zaštiti potrošača, trebalo biti omogućeno pravo građanima da, ukoliko to žele, budu zaštićeni od izravnog kontakta sa stranačkim aktivistima koji, po modelu »od vrata do vrata«, u vrijeme predizborne kampanje zvone na vrata stanova ili kuća.
Takav jedan slučaj dogodio se početkom mjeseca potpisniku ovoga teksta kada mu je pozvonila osoba koja je nakon kurtoaznog »dobar dan« odmah prešla na stvar raspitujući se o jednom članu obitelji. Na protupitanje »a tko ste Vi?« odgovorio je da je iz Gradskog odbora Srpske napredne stranke (SNS) i da je došao s ciljem »utvrđivanja biračkog spiska«. Na odgovor da on nije nadležan za to, a posebno da stranka kojoj pripada nije zanimljiva za takvu vrstu konverzacije ljubazno se ispričao zbog uznemiravanja i nastavio do sljedećeg zvona. Drugi slični slučaj prije nekoliko dana dogodio se u Mjesnoj zajednici Peščara kada je dvoje aktivista iz iste stranke pozvonilo na vrata vremešnog čovjeka i nakon kraćeg ćaskanja počastilo ga kalendarom. Ovo nabrajanje zacijelo biste i vi mogli nastaviti na temelju osobnog ili pak iskustva vama poznatih osoba.
Ako po strani ostavimo drskost što im nisu dovoljni mediji za svoju ispraznu kampanju, što si daju za pravo raspitivati se o članovima obitelji, i to bez identifikacijske pločice (pa i kondukteri ih imaju!), ipak se moramo zadržati na jednom detalju koji se tiče kampanje »od vrata do vrata«. U javnost je, naime, ovih dana isplivao jedan poprilično zanimljiv detalj koji govori o suštinskom odnosu ove stranke prema građanima. Ako kojim slučajem čitate »izdajničke novine« (dvije su takve kod nas), sigurno vam nije promaklo da u uputama aktivistima kako se odnositi prema građanima na terenu za vrijeme kampanje u jednom mjestu u Srbiji stoji i da se stan ili kuća onoga koji ih ne želi ni vidjeti ni čuti naziva »brlog« (!), te da im se savjetuje da uz obaveznu ljubaznu ispriku pribilježe osnovne podatke o njegovom vlasniku.
Kako potpisnik ovoga teksta nije član Gradskog odbora Srpske napredne stranke, nije mu poznato krste li se istim imenom kuće ili stanovi onih Subotičana kojima se gadi i pomisao na njih, ali to nije ni bitno. Bitno je da se tako ljigave aktivnosti pokušavaju umiti ne bi li dobile ljudski lik. I ne odnosi se ovo samo na Srpsku naprednu stranku nego na sve one partije i pokrete koji ovih dana šalju moralne mizerije da poput prosjaka s nagonom strvinara zvone i uznemiravaju građane ne bi li iskamčili koji glas više za svoje gazde kako bi ovi upravo na tim temeljima dalje gomilali svoj kapital, sve uz osmijeh bilježeći – poput uzora iz KGB-a – podatke o onima koji u tome ne žele sudjelovati. U nedostatku, dakle, Zakona o zaštiti građana u vrijeme predizborne kampanje već opjevani Jehovini svjedoci istinski su anđeli u odnosu na nasmiješene stranačke aktiviste. Iz prvih, naime, progovara istinsko uvjerenje, a iza drugih skrivena ćud. Hijene.
Z. R.
