Prema Zakonu o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina pravo pripadnika nacionalne manjine da koristi svoj jezik odnosi se na privatnu, javnu i službenu uporabu. Privatna i javna uporaba hrvatskog jezika i pisma odnosi se na korištenje jezika u bilo kojem području svakodnevnog života dok se službena uporaba jezika odnosi većinom na komunikaciju s tijelima javne vlasti i korištenje hrvatskog jezika u radu tih tijela.
Službena uporaba jezika i pisma se ostvaruje na tri razine – republičkoj, pokrajinskoj i lokalnoj, ovisno o kojem se pravu radi i je li u određenom gradu u cjelini ili samo u pojedinom naselju hrvatski jezik i pismo u službenoj uporabi. U praksi je ipak službena uporaba jezika najčešće vezana za lokalnu razinu, jer se i komunikacija građana s tijelima javne vlasti najčešće odvija na lokalnoj razini.
Republička razina
Pripadnici nacionalnih manjina u cijeloj Srbiji imaju pravo na uporabu osobnog imena na svom materinjem jeziku, prevedene obrasce (izvode) i upis imena u javne isprave. »Osobno ime na hrvatskom jeziku i pismu imamo pravo upisati u svim javnim ispravama i dokumentima izdanim u Republici Srbiji. Važno je pri prvom upisu djeteta u matične knjige zatražiti da ime bude upisano na hrvatskom jeziku i pismu, jer se kasnije iz Izvoda matične knjige rođenih ime identično prepisuje u sve ostale dokumente (putnu ispravu, osobnu iskaznicu, vozačku dozvolu…). Podaci o imenu i prezimenu pripadnika nacionalnih manjina paralelno se upisuju i prema srpskom pravopisu i ćiriličnom pismu«, navodi se u Strategiji službene uporabe hrvatskog jezika i pisma 2021.-2026., Hrvatskog nacionalnog vijeća.
Pripadnici nacionalnih manjina mogu se na materinjem jeziku obraćati republičkim tijelima vlasti.
Izravno ukoliko čine 2% ili više, a ukoliko ih je manje (kao u slučaju hrvatske nacionalne manjine) onda se mogu obratiti na svom jeziku preko jedinice lokalne samouprave u kojoj je hrvatski jezik u službenoj upotrebi, pri čemu samouprava osigurava prevođenje i snosi troškove.
Zastupnici u Narodnoj skupštini se mogu obraćati na svom materinjem jeziku i podnositi materijale, a na republičkoj razini još postoji obveza Republike prevesti zakone koji se tiču ostvarivanja manjinskih prava na jezike nacionalnih manjina.
Pokrajinska razina
Na pokrajinskoj razini jezici nacionalnih manjina, među njima i hrvatski, koriste se kao službeni jezici u tijelima i organizacijama AP Vojvodine. To znači da se nazivi ustanova, poduzeća i drugih pravnih osoba trebaju ispisati na pločama i na manjinskim jezicima. Nadalje, da se osigurava prijevod glasačkih listića i biračkog materijala na izborima, prijevod zakona i drugih propisa, obrazaca, internetskih stranica, službenih listova te se osigurava pismena i usmena komunikacija građana s tijelima s javnim ovlastima na tim jezicima. Sve ovo važi i za Grad Suboticu, koji je jedini grad u Srbiji u kojem je hrvatski službeni jezik na cijelom teritoriju Grada.
Gradska i mjesna razina
Hrvatski jezik i pismo u službenoj su uporabi na cijelom teritoriju Grada Subotice (Subotica s još 18 naseljenih mjesta), te u 11 vojvođanskih mjesta: Stara Bingula (Grad Srijemska Mitrovica), Batrovci, Sot (Općina Šid), Sonta (Općina Apatin), Monoštor, Bereg, Lemeš (Grad Sombor), Stari Slankamen (Općina Inđija) te Plavna, Vajska i Bođani (Općina Bač).
U Gradu Subotici u kojem je hrvatski jezik u službenoj uporabi tijela javne uprave su dužna izdavati javne isprave (osobne iskaznice, prometne dozvole, izvadke iz matice rođenih, vjenčanih i umrlih, potvrde o prebivalištu, boravištu, potvrde o državljanstvu, zdravstvene knjižice, građevinske dozvole, inspekcijska rješenja i druge isprave) i na hrvatskom jeziku ukoliko to građani zatraže. Službenici su pri tome dužni obavijestiti građane o njihovim pravima.
Stanovnici Subotice imaju pravo na vođenje upravnih i sudskih postupaka na hrvatskom jeziku, vjenčanje na hrvatskom jeziku a tijela javne uprave su dužni objavljivati propise kao i različita upozorenja za javnost i na hrvatskom jeziku. U radu predstavničkih tijela također se koristi i hrvatski jezik ravnopravno s drugim jezicima u službenoj uporabi.
Na koncu, u Subotici, kao i u jedanaest naseljenih mjesta u Vojvodini – Stara Bingula, Batrovci, Sot, Sonta, Monoštor, Bereg, Lemeš, Stari Slankamen, Plavna, Vajska i Bođani – u kojima je hrvatski jezik u službenoj uporabi treba se osigurati prijevod na pločama s nazivima mjesta, ulica, trgova i topografskim oznakama.
Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina predviđeno je ispisivanje imena i naziva na jeziku i pismu nacionalne manjine prema njezinoj tradiciji i pravopisu. U mjestima u kojima je hrvatski jezik u službenoj uporabi HNV može inicirati i predložiti lokalnoj zajednici pokretanje promjene naziva, a jedinice lokalne samouprave su obvezne u postupku promjena naziva ulica, trgova, gradskih četvrti, zaseoka i drugih dijelova naseljenih mjesta pribaviti i mišljenje nacionalnih vijeća nacionalne manjine i vijeća za međunacionalne odnose.
Drugim riječima, u mjestima u kojima su hrvatski jezik i pismo u službenoj uporabi, a ona nemaju status administrativnog sjedišta, primjena prava se svodi samo na postavljanje ploča s nazivima mjesta, odnosno ulica i institucija i topografskih oznaka.
J. D.
