Iz mora izbjegličkog vala, koji se ovih dana sa zapadnih granica Ukrajine prelijeva u susjedne zemlje jedna se majka sa svojih četvero djece zaputila u Suboticu. U momentu pisanja ovog teksta (srijeda ujutro) oni su se nalazili u Moldaviji i ako budu imali sreće na granicama danas (petak) bi kombijem mogli stići u naš grad. Njihova je sreća, ako se bilo što u ovakvoj situaciji tako može nazvati, što imaju kamo doći. Kako se, međutim, osjećaju na desetke i stotine tisuća majki i djece koji ove hladne dane provode na granici Ukrajine ne znajući što dalje nakon što uđu u Poljsku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku ili Moldaviju? Kako opisati košmar u kom te razum tjera da napustiš dom i raskrstiš sa svim planovima koje si koliko jučer imao, a srce vuče mužu, tati, bratu ili djedu koji su ostali u paklu koji im je spremio na sve spreman iskompleksirani imperator?
Sreća u nesreći, ako se srećom bilo što u uvjetima bijega može zvati, je što je i samim izbjeglicama dostupan internet. Zahvaljujući njemu mogu pratiti mnogo toga što određuje njihovu blisku budućnost. Mogu, recimo – baš kao i mi ispred tv ekrana – i na granici saznati da je u Poljsku do sada već stiglo preko 300.000 njihovih sunarodnjaka; čuli su zacijelo izjave državnog vrha da je Mađarska spremna primiti do 600.000 izbjeglica, da ih (baš kao i u drugim državama) odmah na granici čeka obrok, smještaj i besplatan prijevoz, a ohrabrujuće djeluje i potez Slovačke da svih 40.000 izbjeglica, koliko je spremna primiti, čeka sigurno novo sutra u vidu smještaja, osiguranja posla i nastavka školovanja za djecu. Znaju ukrajinske mame i djeca i da ih i Hrvatska objeručke prima, jer su i njihovi zvaničnici izjavili da očekuju do 35.000 izbjeglih. Da ne znaju, ne bi ih već oko 300 utočište našlo u Slavoniji, Zagrebu, motelu Plitvice, Zadru, Splitu...
Kako stvar s humanitarnom pomoći stoji kod nas? Da nema ravnatelja (nevladinog) Centra za zaštitu i pomoć tražiteljima azila Radoša Đurovića, javnost ne bi znala da su izbjeglice iz Ukrajine stigle u Srbiju. »Za sada su to ljudi koji dolaze kod rodbine i prijatelja. Kod nas se raspituju kako se i gdje registrirati i kako dobiti zaštitu dok su u zemlji«, izjavio je Đurović za Radio Slobodna Europa. Zahvaljujući njemu saznajemo da u Srbiji trenutačno ima 6.000 mjesta za prihvat, a prema njegovim riječima realno je očekivati i do 10.000 izbjeglih osoba. I komesar Komesarijata za izbjeglice Vladimir Cucić izašao je sa sličnom tvrdnjom – Srbija je spremna prihvatiti izbjeglice iz Ukrajine, a u tim aktivnosima računa i na pomoć ovdašnje ukrajinske i rusinske manjine.
Ukrajinsko nacionalno vijeće (UNV) uputilo je odmah nakon ruske agresije poziv građanima da pomognu u zbrinjavanju izbjeglica, ali i u vidu humanitarne pomoći. Tajnik UNV-a Dalibor Pekni za Hrvatsku riječ kaže da se pomoć u hrani, odjeći, obući, dekama... prikuplja u centrima gdje Ukrajinci u Srbiji i žive: Srijemskoj Mitrovici, Inđiji, Novom Sadu, Vrbasu i Kuli i da se dalje distribuira preko Veleposlanstva Ukrajine u Beogradu, dodajući da ljudi pomoć nude i iz Niša, Kruševca... Na upit je li zvao netko iz Subotice s istom ponudom odgovara da do sada (utorak) nije!
Pretražujete li nešto na temu pomoći ukrajinskim izbjeglicama u Subotici, osim prenijete izjave Radoša Đurovića na portalu Suboticke.rs da su prve izbjeglice stigle u Srbiju, nećete naći ništa drugo. Niti lokalna samouprava izlazi u javnost s izjavama sprema li se za prihvat izbjeglica niti to čine humanitarne ili nevladine udruge. Ni kod koga niti trunke empatije prema promrzloj i preplašenoj dječici i uplakanim majkama, pa da otvori vrata nekog svog ureda ili nekog većeg prostora i kaže: »Građani Subotice, pomozite unesrećenima iz Ukrajine! Donesite im hranu, odjeću, obuću, pelene... ma može i plišanu žirafu i čokoladu. Samo nemojte pištolje na vodu!«. Ne! Subotica je (kao, nažalost i mnogi drugi gradovi u Srbiji) ovijena nevidljivim staklenim zvonom, tupa i gluha za plač i očaj koji planetarno nadjačava snagu eksplozije na glavnom trgu u Harkivu ili one na tv tornju u Kijevu. Takav izostanak empatije (strvinari koji nad tim likuju, a ima ih, nisu vrijedni spominjanja) ostavljaju bez daha i riječi i, uz duboki osjećaj srama, budi sliku noja s glavom u pijesku.
Za obitelj s početka teksta mnogo lijepih želja, ali i dvije osnovne: da sretno stigne na adresu na koju se uputila i da ubrzo i od svojih susjeda osjete da Subotica ima i drugo lice. Lice koje će pokazati da ima osjećaja za tuđu nevolju i da je spremna pomoći kako god i koliko god može.
Z. R.
