Samo bi veliki čudak i notorni luđak na upit »volite li uređeni prostor« odgovorili negativno. Svi ostali, baš poput slaganja s tvrdnjom »krasti nije lijepo«, odgovorili bi pozitivno. I, načelno, ne bi lagali.
Problem je, međutim, u tome što se prostor ne uređuje sam od sebe, a niti riječi imaju tu čarobnu moć. Zbog toga se u svakom kućanstvu nađe ašov, lopata, sjekira, pila, metla... koje se angažiraju upravo zbog toga da bi prostor na jednoj mikrocjelini bio doveden u red, po čemu se uostalom te mikrocjeline (dvorišta) i razlikuju baš u onoj mjeri koliki je raspon između riječi i djela.
Što, pak, kada je prostor javni ili kada ga izgled privatnog ruži u mjeri da nije za gledanje? Poslije malo razmišljanja i na to pitanje se brzo pojavljuje odgovor: za te namjene služi Javno komunalno poduzeće Čistoća i zelenilo, komunalna policija i nadležne inspekcije. Djelatnici Čistoće i zelenila, vidimo to često, kose travu oko Gradske kuće i Velike crkve, kupe lišće, odbacuju snijeg i orezuju drveće po središtu grada.
I pored toga, kada bi netko napravio anketu s pitanjem »jeste li zadovoljni uređenošću javnih prostora u gradu«, vjerojatno bi bilo više negativnih negoli pozitivnih odgovora. Svatko bi pronašao bar jedan primjer, poput one strvinarnice na mjestu Hajzlerovog kupatila u Gomboškom sokaku, kao argument da prozove lokalnu vlast za nemar i nerad. Svatko bi, također, s periferije mogao donijeti kilometre i kilometre slika kao dokaz da je prostor oko trotoara i cesta obrastao raslinjem koje u vrijeme bujanja počinje ličiti na džunglu i po čemu se razlikujemo od društava koja su ove probleme odavno riješila.
U čemu je, dakle, problem? Vjerojatno u tome što mi kao društvo, pa tako niti kao Grad, nismo riješili stoljetnu dilemu nadležnosti, odnosno što je čije. A ako i jesmo, onda debelo zakazuje faktor koji se tiče mara i rada i koji u proljetnim i ljetnim mjesecima propupa i nabuja do nemara i nerada. Čija je, dakle, nadležnost održavanje prostora uz travnjake i ceste: države, Grada, mjesne zajednice ili ludog Milojka? Kontrolira li to netko uopće ili samo patrolira i konstatira kako je stanje »status quo«, odnosno O. K.?
Veljača je mjesec koji prethodi ožujku, a ožujak je, znamo to još iz nižih osnovne, mjesec kada se priroda počinje buditi, jer počinje što – da, proljeće! Veljača, ili bar početak ožujka, bio bi idealan mjesec da Skupština grada na dnevni red stavi točku koja se tiče jedino i isključivo utvrđivanja nadležnosti tko je za što odgovoran kada je riječ o uređivanju prostora i da predvidi sankcije za one koji donešene odluke ne provode u djelo. Tako se kod države – ako joj se već ne može narediti – može bar »lobirati« da se obrati na pažnju kada je riječ o korovu uz autoceste na državnom nivou, a koji raste i u našem ataru. Kod Čistoće i zelenila i mjesnih zajednica to je neusporedivo lakše: narediš, daš rok i čekaš. Ako je urađeno – O. K., ako nije – primijeniš sankcije. Što, pak, s onim prostorima koji nisu u nadležnosti nikoga od pobrojanih? Odgovor se i tu lako može naći: angažira se imovinsko-pravna služba da utvrdi tko je vlasnik te i te parcele (recimo one strvinarnice na mjestu Hajzlerovog kupatila u Gomboškom sokaku), kurir ode na poštu i uputi omotnicu s prethodno sročenom opomenom na adresu vlasnika da promptno dovede u red ono što je njegovo, a što ruži opće i prijeti mu porocima i zarazama svake vrste. I to, naravno, treba biti sastavni dio skupštinske odluke jednog lijepog dana.
Zašto je baš veljača, ili bar početak ožujka, idealan mjesec za ovo? Prije svega zbog toga što u listopadu, studenome, prosincu i siječnju ništa na tom planu nije urađeno, a slika se još nije bitnije promijenila. I dalje je lako vidjeti da će duž biciklističke staze uz nekadašnju Zorku za nekih mjesec dana početi bujanje kilometarskog korova i svakakvoga raslinja koje na svom vrhuncu odaje sliku potpune zapuštenosti grada, bez obzira na sva lickanja u njegovom središtu. Upravo zbog toga bi se vijećnici lokalne skupštine trebali što prije sastati, donijeti odluku i promptno angažirati sve raspoložive kapacitete da se počne sa sanacijom izgleda naše varoši tako što će se korov i njegove mladice počupati, divlje raslinje posjeći, otpad ukloniti i na taj način stvoriti uvjete za kultiviranje i buduće normalno održavanje javnih i privatnih prostora koji su već godinama ruglo grada. U toj akciji, eto zašto je bitna skupštinska odluka, mjesta imaju samo oni za koje se utvrdi da su »nadležni« za održavanje, pa bile to institucije ili pojedinci, nebitno.
Z. R.
