Minuloga tjedna preminuo je u gradu Osoyoosu, Britanskoj Kolumbiji u Kanadi, međunarodno priznati likovni umjetnik, pedagog, teoretičar i praktičar suvremene estetike, hrvatski slikar, skulptor, grafičar, tiskar, ilustrator, primijenjeni umjetnik i designer Željko Kujundžić.
Umjetnik i akademik koji je svoj kreativni trag ostavio po cijelomu svijetu, rođen je u Subotici, 23. listopada 1920. godine. Diplomirao je na budimpeštanskom Institutu lijepih umjetnosti, a najveću su mu inspiraciju pružale drevne umjetnine starih civilizacija kao i ostaci kultura američkih starosjedelaca, nativnih Indijanaca (konkretno, plemena Sue, Sioux, Apachi i Kiowa). Posljednja mu djela odišu glorifikacijom življenja i različitosti svih svjetskih kultura. Kujundžić je bio utjemeljiteljem i ravnateljem umjetničke kolonije Nelson Kootenay School of Art pri kampusu sveučilišta Pennsylvania State University, u razdoblju od 1971. do 1982.
Radovi su mu izloženi diljem svijeta, od prestižnih galerija u Washingtonu (SAD), Edinburghu (Škotska), Louvreu (Francuska), Torontu (Kanada) do Nacionalnoga muzeja Japana, u Kyotu. Od obilja remek-djela velikoga umjetnika istaknuo bih još samo monumentalni spomenik »Vrata življenja«, 135 tona tešku skulpturu na ulazu u židovski centar Jewish Community Center u Uniontownu, državi Pennsylvania, posvećen spomenu na žrtve Holokausta. Kao renesansni tip umjetnika, Kujundžić je - uza sve pobrojano - bio i pjesnik i izumitelj. U autobiografskoj knjizi »Zgrčeni torzo« opisuje svoje bježanje i distanciranje kako od nacističke (njemačke) tako i od komunističke (sovjetske) stege i ideologije. Valjda jedina neostvarena, pa time i najveća želja pokojnoga velikana, bila je da izlaže u rodnomu gradu, Subotici. Nikada mu za života ta prilika nije ukazana, iako je, izvan svake sumnje uz pokojnoga Imrea Sáfránya, on najznačajniji likovni umjetnik ponikao u ovomu gradu. Iskrena je želja, kako potpisnika ovih redaka tako i mnogobrojnih štovalaca Kujundžićeva izvanvremeno vrijednoga umjetničkoga opusa diljem čitavoga svijeta, da će ta nepravda k njemu, makar sada, posthumno, biti ispravljena.
R. G. Tilly
