Knjiga »Plava krv« je svjedočanstvo o nesvakidašnjem majstorstvu pisanja Milka Valenta i čedo poetike suvremenog senzibiliteta.
Milko Valent, rođen 6. srpnja 1948. godine u Zagrebu, piše poeziju, kratku prozu, romane, eseje, spektakle, polemike i radio drame, sudjeluje na izložbama i u publikacijama vizualne poezije i mail-arta, te njegujući forme kao što su happening i provokacija, odavna opstoji kao živuća legenda urbane scene. Valentova poezija u knjizi »Plava krv« predočava nam užitak pisanja o užitku življenja. I erotike. Kao i u ostalim njegovim knjigama, Valentova poezija je kritična spram lika i glasa Velikog Brata koji plavi organizam mnogomilijardne porodice, a također je i otklon od providnih stereotipa i subverzivna spram komercijalne i konvencionalne organizacije teksta. Knjiga poezije »Plava krv« je još jedno svjedočanstvo o Valentovoj bespoštednoj predanosti pisanju i njegovoj posvemašnjoj utonulosti u samo biće jezika. Evo što kaže autor o svojoj pjesničkoj praksi:
»Otvoreno priznajem da još nisam odgovorio na pitanje zašto pišem poeziju, pogotovu zašto je pišem profesionalno kad je očito da nimalo nije unosna. No, isto tako nisam objasnio fenomen življenja, pa ipak živim, čak živim živahno, znajući da će smrtna ura jednog dana prekinuti ovo plavo bogatstvo, ovo živo plavetnilo koje želim i sada s vama podijeliti«.
Samo oni neinformirani jazz-asafinadosi ne znaju tko je Ahmad Jamal; samo su oni rijetki fanovi ovog besmrtnoga žanra popularne glazbe 20. stoljeća začuđeni njegovim uvrštavanjem na rang-listu 50 najbitnijih pijanista suvremenog džeza u mjerodavnom američkom džez-tjedniku Down Beat.
A onim drugima, sve je bilo jasno još davnih 60-ih prošlog stoljeća kada je pokojni Miles Davis, jedan od kamena međaša suvremenog džeza izjavio kako mu je dotični pijanist omiljeni glazbenik, i najdraži od svih svirača glasovira što su svirali u njegovim pratećim orkestrima, što je iznimno rijedak kompliment ima li se u vidu kako je Miles u istima bio škrt, i da su u njegovim skupinama svirala i takova imena, takvi giganti modernoga džez-klavira, kakovi su, primjerice, Red Garland, Herbie Hancock, Joe Zawinull, Chick Corea, i(li) Keith Jarreth, da pomenem samo neke, zbilja nezaobilazne.
Ahmad Jamal je američki džez-pijanist koji pripada onome uskome krugu glasnogovornika okretanja afroameričkih kulturnih djelatnika i umjetnika svih fela majci-Africi, pobornik vraćanju islamu i prvotnim harmonijskim i ritmičnim osnovama crnačke glazbe uopće, a jazza posebice, kojemu su pripadali i pokojni crni aktivist za građanska prava dr. Martin Luther King, pokojni Malcolm X , Elijah Mouhammad, te njihovi sljedbenici, boksačka legenda Mouhammad Ali, glazbenici Miles Davis, John Coltrane, Nina Simone, Sly Stone, Buddy Miles, Don Pullen, i mnogi drugi. Što novo reći o albumu, točnije CD-u, »Nature« koji, istini za volju, i nije posebice nov: datira iz 1999. godine? Ništa što ne stoji i za sva ostala djela velikoga džezera: to je briljantan album visokih tehničkih i kreativnih dometa s osloncem na primordijalnom kriku ritmova i utjecaja afričkoga kontinenta. Tipičan jamalovski projekt. Savršeno, dakle.
Zvonko Sarić
R. G. Tilly
