Ima vrijednosti koje su svetinje po sebi. To su najčešće božanske datosti i izvor im je ili sam Bog ili njegov stvoriteljski čin predan prostoru i vremenu. I stoga proistječe i božansko pravo koje je neotuđivo, neuništivo pa i nedodirljivo, jer Bog je isti jučer, danas i u vijeke.
Takve vrijednosti u svijetu vjere postaju svetinje od kojih se živi i za koje se živi. Nerijetko te svetinje i vrednote su do te mjere od čovjeka stavljene na kušnju da se je za njih isplatilo žrtvovati sve, pa i život. Otuda i mučeništvo kao osobito herojstvo duha pred kojima stojimo s poštovanjem. Sjećam se jednog događaja s hodočašća mladih u Rim.
Nakon audijencije kod pape Pavla VI. otišli smo na obalu Tirenskoga mora u gradić Netuno. Tamo sam mlade poveo na grob svete Marije Goretti.
Ispričao sam im kratko biografiju da je ta dvanaestogodišnja djevojčica radije prihvatila šesnaest smrtnih uboda nožem, negoli da pristane na bludne prohtjeve svoga mladoga gazde. Sjećam se da je u grupi mladih bilo nekoliko nevjernika i jedan časnički sin ondašnje JNA.
Radi toga sam rekao da se pred grobom mučenika stoji s poštovanjem, bez obzira kojoj vjeri ili ideologiji pripadali, jer onaj koji je život svoj žrtvovao za ideale, ostao je idealan i svakako je heroj. Začudio sam se da su većina »katoličke mladeži« nakon toga otišli na kupanje u more, a ovi »nevjernički« mladići su ostali više od sata promatrajući neraspadnuto tijelo male Svetice. Čuo sam da se je kasnije upravo časnički sin obratio i postao revan kršćanin negdje u Istri.
Dakle, svetinje božanskoga porijekla čovjeka čine velikim.
No, ima svetinja koje čovjek »posvećuje«, za koje radi i žrtvuje se i to je vrijedno pažnje.
Kada se hoće vrednote i božanske i ljudske prenijeti s koljena na koljeno, to se događa odgojem, a u narodu tradicijom. Tradicija ili običaj nastaje čestim ponavljanjem istih čina i ponavljanjem istog sadržaja dok ono ne prijeđe u naviku pa naprosto postaje dio nas. Tako često ponavljanje čina koji su vrijedni i vrhunaravni nastaje krepost, ali ponavljanje nevrijednih istih čina nastaje griješnost i griješno stanje. Tako je običaj s jedne strane hvale vrijedan i tradicija, a redno okvir čuvanja vrednota pred kojima se čovjek sa zahvalnošću mora diviti. Tako je tradicijom, i prije pisane Riječi, jedan narod sačuvao vjeru i Objavu u jednoga istinitoga i pravoga Boga.
No, kada se pojavio Učitelj - Isus Krist - našao je taj narod tako privrženim običajima i ljubomornom čuvanju tradicije da je imao zatvoreno srce za tako veliku Novost kao što je Radosna Vijest ili sama osoba Isusa Krista. Zbog svoje privrženosti tradiciji, zbog vjernoga služenja običajima svojih otaca, Isus je morao proći pored njih nezapažen, neprihvaćen, dapače odbačen.
Ovih dana me nekako zaokupio osjećaj gorčine i prisjetih se Isusovih riječi kojima je predbacio svojim sunarodnjacima privrženost tradiciji kao manu jer su ostavši vjerni predaji otaca povrijedili daleko veću vrednotu: Božji zakon i čovjeka. Radi svojih običaja bili su vjerni detaljima, a zaboravili na bit: ljubav. Kažem: »ovih dana«, kada se u našoj inače maloj zajednici pozivajući na ovu ili onu vrednotu, na ovaj ili onaj običaj svakako htjelo ostati vjeran predaji otaca, a povrijeđena je daleko veća vrednota kao što je naše zajedništvo, kao što je ljubav.
Inzistira se na običaju, a gaze se ljudi. Tako mi, eto, nekako Isusova poruka postaje silno suvremenom i nama upućenom: da održite svoje običaje, zaboravljate na Boga i njegovo najdraže stvorenje: Čovjeka, koji je stvoren iz ljubavi i za ljubav!
