U povodu usvajanja odluke o izmjeni Statuta grada Subotice i uvođenja četvrtog, tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu, ostaje obveza ponoviti argumente koje sam iznio u prvom reagiranju na pojavu te inicijative, 2. ožujka 2021. godine - zakonodavno-pravno neutemeljena, lingvistički promašena i protivna međudržavnom sporazumu Srbije i Hrvatske iz 2004. godine o uzajamnoj zaštiti manjina.
Povrh toga, upozorio sam i na šire, političke dimenzije takve inicijative – od onih koje upućuju na političko manipuliranje položajem i statusom dijela Bunjevaca koji se ne žele izjašnjavati kao Hrvati, što je bilo očigledno u devedesetim godinama, do negativna odraza inicijative na bilateralne odnose.
U diplomatskoj komunikaciji hrvatsko Veleposlanstvo je nastojalo prenijeti sve navedene argumente srpskim dužnosnicima, radi ukazivanja na širu dimenziju cijelog slučaja. Zamolba da se upravo ta dimenzija uzme u obzir prenesena je i Kabinetu Predsjednika, o tome je bilo razgovora na sastanku s ministrom Selakovićem, zatraženo je razumijevanje i od Predsjednika Skupštine grada Subotice Pásztora – sve su diplomatske inicijative bile usmjerene, prije svega, na argumentaciju o višestrukoj neutemeljenosti inicijative i na sagledavanje političkih posljedica.
Odluka o izmjeni Statuta utoliko potvrđuje da je prije svega riječ o političkom stavu i političkim ciljevima inicijative – koliko god se njeni nositelji pozivali na »manjinska prava« ili na potiranje odluka bivših jugoslavenskih vlasti iz 1945. godine kojom su svi Bunjevci bili pozvani da se opredjeljuju kao Hrvati - pa se izdvajanje dijela Bunjevaca iz hrvatskog korpusa tumači i kao poništavanje naslijeđa komunizma! – ipak je potrebno upozoriti na jednostavnu i notornu činjenicu. Naime, da bi neka etnička zajednica bila manjina u drugoj državi mora prije svega imati svoju matičnu državu. Koliko je poznato, ne postoji bunjevačka država, pa je očito da cijela inicijativa s tzv. bunjevačkim jezikom prije svega ima političku pozadinu i političke poruke hrvatskoj zajednici u Srbiji. Dodatan razlog zabrinutosti – ali i odlučnosti da se diplomatskim aktivnostima na bilateralnom planu zaštiti i unaprijedi položaj hrvatske zajednice u Srbiji – leži u činjenici da je do svega došlo u vrijeme kada svjedočimo bitno unaprjeđenje i jačanje položaja srpske zajednice u Hrvatskoj.
