Od silnog seljenja po gradovima bivše Jugoslavije pogubio sam sve knjige a teško mi je, to mi jamačno vjerujete, pronalaziti po Zagrebu izvorne tekstove književnika Dobrice Ćosića. Po sjećanju, onaj civilizirani Vukašin u »Vremenu smrti« nešto uvjerava Nikolu Pašića kako je Srbiji mjesto u Europi. A stari Pašić gladi sijedu bradu i replicira; »E, moj Vukašine, neće nas Europa…«
I od tada je prošlo, valjda, 100 godina. Za one koji kompiliraju povijest, osamostaljene države bivše Jugoslavije opet su na početku. »Neće nas Europa. A zašto, kad smo mi za Europu toliko učinili?«
Kod mene, u Hrvatskoj, odnos prema Europi se može usporediti s prihvaćanjem kapitalizma kao sustava. Od Europe hoćemo tržište, mogućnost putovanja i zapošljavanja, turiste, investicije koje nas neće preplaviti, tako da ostanemo gazde na svome. A od kapitalizma smo htjeli samo veće plaće. Sve drugo što nam Europa »nameće« kao pripremu za članstvo u EU prihvaćamo s rezervom jer »nismo se borili protiv Beograda da bismo ga zamijenili dosadnim, činovničkim Bruxellesom« i »nećemo, kao nekad, srljati poput guski u maglu«.
I onda se čudimo, u bezbroj nadahnutih novinskih tekstova, kako nas Europa »ne razumije« ili, još gore, kako nam želi »poništiti nacionalni identitet zarad svojih interesa«. Promišljati Europu na početku trećeg tisuć-ljeća znači vratiti se na knjigu Servana Shreibera »Američki izazov« koju su pročitali svi zapadni Europljani sa srednjom školom.
Već tada, 60-ih godina prošloga stoljeća, prevladala je kolektivna europska svijest o potrebi stvaranja zajedničke ekonomije, zajedničke superdržave koja će odgovoriti američkom izazovu.
Umjesto da jednu po jednu europsku zemlju gutaju američke kompanije, trebalo je smoći snage i početi s čelikom, »concordeom«, Airbusom, da bismo stigli do zajedničke valute i granica bez carinika.
Na tom putu, dugom 40 i više godina, priječili su se branitelji »identiteta«, nevjerni tome koji su upozoravali da drugi narodi bolje prolaze od njihovih, da nestaju jezici kojim su govorili njihovi pradjedovi, da je nezamislivo da bruxelleska birokracija određuje kvalitetu vina u Bordeauxu ili da njemački seljaci financiraju portugalske koji im otimaju tržište. I danas te polemike traju, ali su sve tiše. Nekad nezamisliva francusko-njemačka alijansa postala je realnost. Britanska skepsa prema Kontinentu nikada nije bila manja. Svi su se brzo prekrcali na euro, kao da nikada nije postojala »dojč-marka«, nizozemski gulden, francuski franak, španjolska pezeta.
Pa kako bi u tom društvu funkcionirale Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Makedonija, koje još nisu sigurne priznaje li im svijet do kraja suverenitet, koje još ne mogu napisati poštene udžbenike o vlastitoj povijesti, niti su razgraničile vlastiti državni teritorij? Po mnogima koje ovdje slušam, od Zagreba do Dubrovnika, od Osijeka do Umaga, Hrvatska ne bi trebala pristupiti EU bez čvrstih jamstava za nacionalnu i državnu opstojnost. »Europska unija briše identitet malih naroda. Nije Hrvatska u istoj poziciji kao Njemačka ili Francuska« - glavni im je argument.
Servirat ću im jednu kontru. Kad je Grčka, koja je nacionalističkija zemlja od Hrvatske i Srbije zajedno (probajte kao novinar pitati u Grčkoj postoje li nacionalne manjine!) pristupila EU, mnogi su tamošnji skeptici tražili »preduvjete«. Ako smo ravnopravna članica - grmjeli su - onda će svi naši predstavnici u Bruxellesu govoriti na grčkom jeziku. Kad dođe naš red da predsjedavamo Unijom, onda ćete vidjeti što Europi poručuje najstarija svjetska demokracija.
Međutim, grčke su frustracije trajale jedva dvije-tri godine. Brzo su se, učinkovitosti radi, prešaltali na engleski, a velike tirade o najstarijoj demokraciji zamijenjene su pedantnim radom na europskim gomilama dokumenata. Danas Grčka izgleda bolje nego prije 10 godina, je li? A nema nikakvih znakova da se grčki nacionalni identitet urušio pred europskom najezdom. I zato, Europljani neće (nije da ne razumiju) razgovarati u kategorijama koje im žele naturiti zapadni ili istočni Balkanci. Za njih je ta priča prošlost koje se nerado sjećaju. Slušaju nas s istom ravnodušnošću kao kad se starom vojniku žali remac na slabu hranu i rano ustajanje.
Mi, naravno, imamo izbor. Ne moramo ući u EU. Nitko nas ne tjera. Ali je posve sigurno da nas Europljani neće primiti s našim balastom.
