Koristeći se ovlašćenjem iz članka 56. Zakona o utvrđivanju određenih nadležnosti autonomne pokrajine (tzv. omnibus - zakon), ali i Preporukom Komiteta ministara Vijeća Europe [R (85)13 iz 1985. godine] o tome da se, osim na nacionalnoj, ombudsman osniva i na reginalnoj i lokalnoj razini, - Skupština Autonomne pokrajine Vojvodine donijela je 23. prosinca 2002. godine Odluku o Pokrajinskom ombudsmanu.
Od kada joj je 1990. godine ukinuta zakonodavna nadležnost, ova odluka, po svemu sudeći, u sadašnjoj krnjoj i nadam se samo privremeno disfunkcionalnoj pokrajinskoj reglementaciji, predstavlja najznačajniji akt. Njegov značaj ima i materijalno - pravnu i političku dimenziju. S jedne strane, Odluka o Pokrajinskom ombudsmanu ima sve osobine zakona, i to ne ma kakvog zakona nego zakona koji se tiče ustavno - pravne materije. S druge strane, Vojvodina je pokazala spremnost institucionalizirati kontrolu u primjeni i ostvarenju ljudskih prava, i odvažnost da vlastite ekspoziture političke moći, u koje prije svega ubrajamo izvršnu vlast, rad organa uprave i javnih službi, podvrgne nadzoru nezavisnog i samostalnog autoriteta.
Donošenjem i sprovođenjem ove odluke, Vojvodina će se u našoj državi prva priključiti čitavom nizu zemalja, kako onih s respektabilnom pravnom tradicijom i demokracijom, tako i onih u tranziciji, koje već imaju ustanove istog tipa, bilo da su ove organizirane kao kolegijalna tijela (komisije, odbori, narodna pravobranilaštva), bilo da su ustanovljene kao inokosni reprezenti, nazivani ombudsman (nordijske zemlje, zemlje sjeverne Europe, Portugal), narodni branilac (Španjolska), medijator (Francu-ska), parlamentarni komesar (V. Britanija), pučki pravobranitelj (Hrvatska), parlamentarni predstavnik (Mađarska), zaštitnik ljudskih prava (Slovenija), pravobranilac prava građana (Poljska), parlamentarni odvjetnik (Moldva), ili narodni odvjetnik (Rumunjska).
Do 8. travnja 2003. godine Skupština APV će, na prijedlog najmanje 30 zastupnika ili skupštinskog odbora za pitanja organizacije i rada uprave, dvotrećinskom većinom ukupnog broja zastupnika, izabrati ombudsmana. Ombudsman će imati pet zamjenika, od kojih tri specijalizirana: za prava nacionalnih manjina, za prava djeteta i za ravnopravnost spolova.
Za ombudsmana može biti birano lice koje je po pravilu diplomirani pravnik, ali u svakom slučaju osoba istaknutih stručnih sposobnosti i visokog moralnog integriteta, s najmanje 7 godina radnog iskustva u oblasti ljudskih prava, uprave ili pravosuđa. Da bi se osigurala njegova autonomija, za ombudsmana ne može biti izabrano lice koje je u razdoblju od 12 mjeseci prije izbora bilo općinski ili pokrajinski dužnosnik, direktor službe, inspektor ili načelnik uprave. Iz istih razloga, ombudsman ne može biti član političke partije, organizacije ili sindikata, niti član upravnih i nadzornih odbora poduzeća i ustanova.
U domenu ljudskih prava, ombudsman će, među ostalim, kontrolirati zakonitost, cjelishodnost i učinkovitost postupanja pokrajinskih i općinskih organa uprave, pratiti primjenu međunarodnih standarda, primati i ispitivati predstavke, posredovati u mirnom rješavanju sporova, inicirati pokretanje kaznenih i disciplinskih postupaka i postupaka pred Ustavnim sudom, predlagati donošenje novih propisa, organizirati edukaciju i informiranje javnosti, i jednom godišnje Skupštini podnositi izvješće o svojim aktivnostima, stanju ljudskih prava i o pravnoj sigurnosti u Pokrajini.
Od prvorazrednog je značaja da se ombudsmanu garantira nezavisnost i samostalnost, da uživa imunitet, da je zabranjen svaki utjecaj na njegov rad i njegovo postupanje i da ima široka prava da traži i dobije od organa uprave obavještenja, spise, isprave i podatke.
Razumije se da će ovako dobro zamišljenom ombudsmanu priličan problem predstavljati ukrštanje nadležnosti republičkih zakona i organa, s jedne strane, i pokrajinskih i općinskih propisa i organa, s druge strane. Stanje ljudskih prava i pravna sigurnost u Pokrajini još uvijek najvećoj mjeri zavise od republičkih zakona i hijerarhijski organiziranih i detaširanih republičkih upravnih organa.
Prvu probu volje tvoraca našeg ombusmana neće predstavljati njegov rad, nego njegov izbor. Hoće li, odista, političke stranke, koje imaju potrebnu parlamentarnu većinu, pokazati volju izabrati takvu osobu kakvoj se, u pogledu stručnih sposobnosti i moralnog integriteta, Odlukom o Pokrajinskom ombudsmanu pridaju gotovo idealne osobine? Ili će one već izborom osigurati zaštitu od nepoželjnog uplitanja u političke interese i rezervirati nepisano pravo da iziskuju konformizam, kompromise, spremnost na kolaboraciju, »previde«, prešutkivanja, selektivnu zainteresiranost ili naprosto inertnost ombudsmana?
Iako za dobog poznavaoca prilika odgovor na ova pitanja nije nemoguće dati odmah nakon izbora, ipak će rad ombudsmana i odnos prema ombudsmanu obilježiti prave namjere njegovog tvorca.
(autor je pravni pisac,
predsjednik Advokatske komore Vojvodine i predsjednik nevladine organizacije »Forum iuris«)
