U Zagrebu je 27. veljače iznenada preminuo prof. dr. sc. Mladen Lončar, jedan od osnivača Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i prvi predsjednik Podružnice DSHV-a u Novom Sadu, ratni stradalnik, objavio je DSHV.

Rođen je i odrastao u Iloku, a nakon završetka Medicinskog fakulteta u Novom Sadu specijalizirao je psihijatriju te kao psihijatar radio u nekadašnjoj pokrajinskoj bolnici. Nakon političkog angažiranja u DSHV-u 1990. biva izložen pritiscima, medijskoj satanizaciji i, na koncu, fizičkim napadima, zbog čega je odstupio s mjesta predsjednika novosadskog ogranka stranke. Ostaje živjeti u Novom Sadu, no redovito odlazi u rodni Ilok.

U nemilosti je vlasti opet nakon početka blokade Iloka od strane Jugoslavenske narodne armije u ljeto 1991. godine. Prvi puta je uhićen 2. listopada 1991. na ulici u Novom Sadu, kad su ga presreli policajci, nakon čega je odveden u prostorije gradskog MUP-a gdje je bio ispitivan uz fizičko nasilje. Lažno je optužen da je »ustaški špijun« te da »krade lijekove iz bolnice i nosi 'zengama' i 'mupovcima' u Ilok«. Poslije kratkotrajnog puštanja na slobodu, ponovno je uhićen i zatvoren te poslan u logore Begejci i Stajićevo. Među prvima je pisao i u javnosti govorio o postojanju ovih logora te o stradanju Hrvata u Vojvodini. Krajem 1991. godine razmijenjen je i pušten na slobodu te odlazi u Zagreb.

Od početka je uključen i u rad Zajednice izbjeglih i prognanih Hrvata iz Vojvodine, kao član njezina prvog Upravnog odbora. Dugo godina bio je i voditelj Centra za prava čovjeka u Zagrebu u okviru kojeg je prikupljao dokaze, izjave i dokumente o kršenjima ljudskih prava tijekom 90-ih godina XX. stoljeća na području bivše SFRJ. Liječničku i znanstvenu karijeru nastavio je u Klinici za psihijatriju i psihološku medicinu KBC Rebro te na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Kako su prenijeli mediji u Hrvatskoj, svoj profesionalni i znanstveni angažman ostvarivao je u području psihotraume i na prevenciji suicida, te na najtežim oblicima seksualnog nasilja tijekom rata u Hrvatskoj.

H. R.