Objelodanjivanjem haaške optužnice protiv dr. Vojislava Šešelja, prvi puta u kontekst balkanskih ratova i ratnih zločina službeno je uvrštena i Vojvodina, sjeverna srpska pokrajina, ili kapija Srbije ka Europi, kako kome drago. Krug započet vrućeg ljeta 1988. događanjem naroda na ulicama vojvođanskih gradova polako se, eto, zatvara. I na početku i na kraju toga puta, isti akter, dr. Šešelj, onomad prilično vitki mladi disident (?!) i predvodnik mitingaških kolona, zatim uniformirani i za slikanje raspoloženi časnik pod premalim šljemom, političar na vlasti, državnik, te vlasnik najveće oporbene stranke u Srbiji. Dragovoljno ili spektakularno, »crveni vojvoda«, kako su ga svakako ne iz milošte protivnici zvali, odlazi put nizozemske prijestonice.
A iz Vojvodine su, u međuvremenu, tražeći svoj komad životnog prostora, u strahu ili pod pritiskom, put Hrvatske otišli deseci tisuća ljudi, bez novinara i javnosti, tajno, mnogi i ne znajući gdje su te razne virovitice u koje ih se razmjenjuje. Takvih je slika, da se razumijemo, u to vrijeme bilo na svim stranama po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali se samo o vojvođanskim izbjeglicama šutjelo, samo se njima nisu naslađivali pasionirani gledatelji tv klaničnih programa.
Nedavno mi je jedan od mogućih haaških svjedoka, Nenad Čanak, rekao da mi, na sjeveru Vojvodine, u gradovima, ne možemo niti pretpostaviti što se tih ratnih godina po vojvođanskom dijelu Srijema Hrvatima događalo. Da ih se ubijalo, pljačkalo, premlaćivalo, protjerivalo, te da su samo najsretniji, ili najluđi, uspjeli opstati. A jedan od njih, i sam nesvjestan u koju od ove dvije kategorije spada, prije tjedan dana mi je povjerio: nije važno što će u »Hrvatskoj riječi« pisati, važno je da se ona pojavi na kiosku u mom selu, da konačno opet povjerujemo da smo živi.
Velika pomjeranja naroda, cinično dogovarana između njihovih vođa, sada su povijest. Vrijeme je da se račun plati. Na svim bratskoratujućim stranama. Možda inkasant na haaškom naplatnom punktu i nije najbolji, ali je očito za sada jedini.
Z.P.
