Već smo naglasili da je Bunjevaca bilo na različitim područjima Balkana. Bunjevci su u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskom primorju, Lici i Gorskom Kotaru i, konačno, u Bačkoj – u Podunavlju. Naročiti predmet naše pažnje su ovi potonji. Stoga, nešto o području na koje su se doselili.
    Bač je jedno od najstariji naselja u pokrajini, koja je po njemu i dobila ime Bačka. Njegov početak seže do drugog stoljeća nove ere. Rimski Limes je dopirao do Dunava. No Rimljani su, kao dobri vojnici, imali i neutralnu zonu preko Dunava. Nalazimo rimske utvrde i s druge strane Dunava. Više znamenitih rimskih vojskovođa ratovalo je na našem dijelu Dunava. Ratovali su s Jazigima i Sarmatima u drugom stoljeću po Kristu. Uskoro su ih potisnuli dalje od Dunava i tu su podizali svoja utvrđenja na lijevoj strani Dunava. Spominje se Castellum Onagrinum contra Bonnoniam in barbarico – oko današnjeg Begeča. A spominju se i utvrde u Titelu, Futogu, Baču, Komoramu itd.
DRUGA PRIJESTOLNICA RIMA: Ova strategija je razumljiva kada se ima u vidu, da se druga prijestolnica Carstva nalazila u neposrednoj blizini Bačke, u Sirmiumu – Srijemska Mitrovica. Tu su još značajni gradovi u Panoniji kao što su Singidunum, Taurinum, Mursa, Cibale i Siscia. U četvrtom stoljeću u tim gradovima je već živo kršćanstvo Arijeve sljedbe. U ovim gradovima imaju biskupe i organiziraju se pokrajinski crkveni sabori. Poznate su sirmiumske formule vjere. Razložno je pretpostaviti da se kršćanstvo, preko tih jakih centara i rimskih veterana, proširilo i preko Dunava, u Bačku. Ti kršćanski centri će biti uništeni provalom Gota, Huna i Avara. No, manje oaze će ipak ostati.
    Iz ovih razloga pojavu kršćanstva u Baču i Bačkoj treba staviti pod kraj četvrtog ili početak petog stoljeća. Tu slutnju potvrđuje i vijest od pape Honorija II., koji oko 495. uređuje crkvene pokrajine, metropolije i biskupije i pod upravu Splitske metropolije stavlja i biskupiji u Baču. Druga vijest je iz godine 535., a dolazi od cara Justinijana i nalazi se u njegovim Novelama. On Justinijani (Justiniana prima) podvrgava i biskupiju u Baču. Za obe ove vijesti je problem, što ih drugi dokumenti ne spominju, pa ih povjesničari uzimaju s oprezom. Problem je u Novelama kako se čita latinski tekst. Naime, tamo se veli da Jistiniani pripada i biskupija koja se nalazi »in civitate Bacsiensis«, a neki to čitaju »in civitate Basiensis«, dakle ne u Baču, nego u Basijani. Basijana je stari grad koji se nalazio između Beograda i Smedereva, današnji Petrovci.
BISKUPIJA U BAČU: Kroz sve kasnije vrijeme, sve do spomena iz 1136., nemamo ni slutnje ni dokumenata o biskupiji u Baču. Navedene godine ostrogonski nadbiskup opisuje osivanje biskupije u Zagrebi. Veli da je pri posveti prvog biskupa Duha bio pristutan i nadbiskup bački Fabijan, a to je bio 1095. godine. Neki autori povezuju nastanak biskupije u Baču u svezi djelovanjem Metodija kao Panonskog nadbiskupa sa sjedištem u Sirmiumu, a u to vrijeme Sirmium je razoren, pa se pretpostavlja da muje sjedište bilo u Baču. Njegova nadbiskupija nije teritorijana, nego personalna, on je nadbiskup Slavena. No, ni za ovo nemamo čvrstih dokaza, premda su ostali tragovi Metodijeva djelovanja na ovim područjima. U liturgiji se rabi staroslavenskijezik. Bački Kaptol će tek u 12. stoljeću prihvatiti latinski jezik i rimski obred, što sve upućuje na Metodijevu baštinu. U vezi sa biskupijom u Baču i njenim ujedinjenjem sa Kaločkom biskupijom ima povijesnih nejasnoća. Naime, nema dekreta ni o osnivanju, ni o ujedinjenju. Za tako važne ustanove pape su obični izdavali bule ili dekrete, koji su se brižno čuvali i u Rimu i u dotičnoj biskupiji.
    Kaločko-bački nadbiskupi su imali dva, po svemu sudeći, ravnopravna sjedišta. Ima više podataka da su oni stolovali sad u jednom, sad u drugom sjedištu. Postojala su i dva stolna Kaptola, jedan u Baču, a drugi u Kaloči. Oba su bila veoma ugledna i veoma značajne crkvene institucije. Često su kaptoli visoka crkvena sudišta. Njihovi članovi (kanonici) su visoke crkvene ličnosti. Uživaju veliki ugled kod kraljeva, velikaša i crkvenih prelata. Mnogi od njih postaju biskupi. Kaločko-bačka nadbiskupija se razvija u uglednu crkvenu pokrajinu. Prvo mjesto u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu pripada Ostrogonu, a drugo Kaločko-bačkoj nadbiskupiji. No, i ona će doživjeti veliko pustošenje za tatarske najezde 1242. godine. Nakon toga će se ponovno pridići i postati bogata i značajna crkvena pokrajina, da bi bitkom kod Mohača 1526. godine, i kasnije, za Turskog vladanja, opet sve propalo.
    Stanovništvo Bačke je miješano, ali se od prvoga stoljeća po Kristu nalaze i tragovi Slavena. Oni će se isprva zvati Panonci, a kasnije Slaveni, bez narodne oznake. Stjepan Katona veli za Jazige, pozivajući se na Timona, da njihovo ime dolazi »ex vocabulo Jazic, quod linguam valet – od riječi jazik, što označava jezik«. Također se poziva na Ivana Severina: »Linguam Sarmaticam sine controversia hodierne Slavonicae matrem esse – majka slavenskog jezika je bez dvojbe Sarmatski«. Mađari su došli »u more Slavena«, pa nema sumnje da su Slaveni na ovim područjima mnogo ranije od velike seobe Slavena u sedmom stoljeću. No u njima još ne možemo tražiti ni jedno slovensko narodno ime, kao što su Hrvati, Srbi, Bugari, Bunjevci ili Šokci. Tada tek počinju procesi integracija u narodne i nacionalne cjeline.