Iz poznate stolarske, obiteljske tvrtke Stolarija Bašić ovih je dana izašao još jedan oltar, koji će krasiti crkvu sv. Ladislava Kralja u Bogojevu. Iako ovo nije prvi posao sakralnog karaktera, raditi oltare uvijek je novi izazov.

Tako je otac, Stipan Bašić Škaraba posao dogovorio s tamošnjim župnikom Árpádom Verebélyijem, a uradili su ga sinovi Marin i Tomislav Bašić. No, ovoga puta imali su i pomoć.

S generacije na generaciju

U radionici Bašić ovo je, po riječima Stipana Bašića, već jedanaesti ozbiljniji posao za sakralne objekte. Majstorski posao Stipan je naučio od svoj pokojnog oca Petra, a prenesen je i na sljedeću generaciju.

»Posao za crkve sam naslijedio od mog oca, koji je također bio stolar, i radio je još za pokojnog biskupa Matišu Zvekanovića. Sada moji sinovi najviše rade, a ja samo kao umirovljenik – nadgledam. Ovo što sada radimo su sporedni oltari, a čeka nas još i glavni oltar koji je veći od ova dva. Stari oltari su bili dotrajali i truli, a po uzoru na njih napravljeni su novi«, kaže Stipan.

Oltari su cijeli napravljeni od drveta, no, da oni izgledaju kao od mramornog kamena za to se pobrinuo mlađi sin Tomislav, koji je zadužen za farbanje drvenarije u ovoj obiteljskoj radionici.

I zaista, oltari izgledaju kao da su od kamena, a taj efekt se postiže posebnom tehnikom, koja zahtijeva vještinu i znanje koje je Tomislav usavršavao u Bolonji u Italiji.

»Usavršavanje tehnike imitacije mramora i efekta boje na staklu sam imao u Italiji, u poznatoj talijanskoj tvrtki Renner, čije proizvode i sami koristimo u našem poslu. Ova tehnika zahtijeva bojenje kompresorom, ali i rukom i poseban način toniranja«, kaže Tomislav, a mi bismo mogli samo dodati kako su to ipak »male tajne velikih majstora«. 

Ručna pozlata

Za ovu priliku, kako bi krajnji efekt bio potpun, pobrinula se Katarina Soldo iz Srijemske Mitrovice, koja u Subotici radi pozlate dijelova oltara. Iako po struci psihologinja, Katarina je ljubav prema ovome hobiju naslijedila od svoje bake Mile Buljan, koja je nekada radila u Srijemskoj Mitrovici u pozlatarskoj radnji.

»Uz baku i od nje sam naučila raditi pozlatu. Budući da sam studirala u Novom Sadu, a tamo je tada bio svećenik vlč. Patrik Tvorek, on me je spojio sa Stolarijom Bašić i tako sam došla u Suboticu«, kaže Katarina i pojašnjava kako je danas ovaj zanat gotovo nestao, jer ljudi najčešće to urade sprejom.

»Koliko sam upoznata, ovakvu ručnu izradu pozlate u Srijemskoj Mitrovici radi još jedan čovjek i nitko više.«

Postupak pozlate podrazumijeva nanošenje ljepila, te stavljanje komadića pozlate, odnosno listića na određeno mjesto, a nakon toga ide poliranje i na kraju lakiranje. A Katarina sve radi s dvije četkice, u rukavicama i s puno strpljenja. Jasno je da se sve mora dobro i osušiti, te to proces izrade čini dužim. Na ovaj način stječe se efekt zlata, no, ovo nije prava pozlata, nego šlag metal, koji ima isti vizualni efekt, ali manju vrijednost od prave pozlate. Do sada, Katarina je pozlatu radila u dvije crkve u Mitrovici, ali se, po njenim riječima, najčešće radi pozlata ramova za slike, te pojedini dijelovi stilskog namještaja.

Kada su u pitanju sakralni objekti, gotovo da nema crkve u Subotici i okolici u kojoj Stolarija Bašić nije radila bar neke manje popravke, ali oni značajniji su: oltar u subotičkoj katedrali sv. Terezije Avilske, kao i glavna i sva sporedna vrata; zatim je u crkvi sv. Roka u Subotici rađena restauracija svetohraništa, glavnog i sporednih oltara, te amboni; ulazna vrata za crkve na Bikovu, u Bajmaku, Aleksandrovu, Stanišiću, te za pravoslavnu crkvu u Banatskom Aranđelovu; prijenosni ormarić u kom stoji kip Crne Gospe na Bunariću, kipovi sv. Ivana Pavla II. i bl. Alojzija Stepinca koji su u crkvi na Bikovu, a ovoga Božića sporedni oltari će krasiti i crkvu u Bogojevu.

Ž. V.